Peptički Ulkus

Najcešce postoji samo jedan ulkus na sluznici, mada postoje slucajevi kada ih ima više. Ulkus je najcešce lokalizovan u donjem dijelu želuca, odakle prelazi u dvanaestopalacno crijevo. Pri nastajanju peptickog ulkusa konkurišu dva suprotna faktora. Jedan je onaj koji štiti sluznicu, odnosno zaštitni faktor, a drugi je onaj faktor koji nastoji da je razori – agresivni faktor. U zaštitne faktore spadaju: uro_ena rezistencija sluznice, sluz želuca i normalna, prvenstveno lokalna cirkulacija krvi u želucu ili dvanaestopalacnom crijevu. Agresivni faktori su: povišen nivo hlorovodonicne kisjeline i pepsina u želudacnom soku, patološki humoralni uticaj sekrecije jednog dijela antruma želuca (gastrin), hormoni kore nadbubrežne žlijezde, i na kraju, trauma sluznice. Tako_e, veoma važnu ulogu u nastanku peptickog ulkusa ima i opšta cirkulacija krvi.

UZROK NASTANKA BOLESTI

Zdrava sluznica normalno ima mnogobrojne mehanizme koji je štite od kisjele sredine koja preovladava u želudacnoj šupljini. Osnovni uzrok oštecenja sluznice, odnosno nastanka ulkusa, nije pojacano lucenje hlorovodonicne kisjeline, nego se radi o padu odbrambenog mehanizma koji štiti sluznicu. Razlozi astanka ulkusa u probavnom traktu su brojni. Poremecaj funkcionisanja želuca nastaje zbog bnormalnosti u gra_i i pojave bakterije Helicobacter pylori. Upotreba nesteroidnih antiin_amatornih lijekova i kortikosteroida, hronicni gastritis, neredovna ishrana i stres, mogu biti još neki od uzrocnika.

Smatra se da pepticki ulkus izaziva Helicobacter pylori. Ona se neometano zadržava u želucu, jer je tporna na hlorovodonicnu kisjelinu zbog izlucivanja speci_cnih enzima koji neutralizuju ovu kisjelinu. Nedavno je ustanovljeno da je ona uzrocnik skoro svih peptickih ulkusa. Tako se smatra da ona izaziva 80% želudacnih i preko 90% ulkusa dvanaestopalacnog crijeva, dok noviji podaci pokazuju da je karcinom želuca deset puta cešci kod osoba koje su zaražene H. pylorijem, nego kod onih koje nisu zaražene.

Helicobacter pylori se može nalaziti u organizmu a da ne dovede do razvoja ulkusa. Da li ce ona izazvati ulkus ili ne zavisi od otpornosti organizma, vrste bakterije i slicno. Ova bakterija slabi odbrambeni mehanizam sluznice želuca I dvanastopalacnog crijeva i dovodi do prodiranja kisjeline u sloj ispod nje. Kisjelina i bakterija nadražuju sloj ispod sluznice i dovode do stvaranja ulkusa.

Drugi uzrok pojave peptickog ulkusa cini upotreba pojedinih lijekova koji se primjenjuju tokom dužeg vremenskog perioda. To su prije svega nesteroidni antiin_amatorni lijekovi, acetil-salicilna kisjelina, kortikosteroidi itd. Oni oštecuju zaštitni sloj sluznice ovih probavnih organa, pa zajedno sa djelovanjem hlorovodonicne kisjeline i pepsin oštecuju sluznicu i u dubljim slojevima izazivaju ulkus.

Postoje i neki drugi uzrocnici koji direktno ne izazivaju ulkus, ali njihovo korišcenje znacajno utice na pogoršanje stanja ovakvih pacijenata:

• Pušenje djeluje tako što znacajno usporava smirivanje i zaljecenje bolesti.
• Kofein stimuliše izlucivanje hlorovodonicne
• kisjeline, a povecava i njenu koncentraciju.
• Aklohol pojacava koncentraciju hlorovodonicne
• kisjeline, samim tim oštecuje sluznicu probavnog trakta i
• izaziva bol.
• Stres nije uzrok nastanka ulkusa, ali znacajno dovodi do njegovog pogoršanja.
• Jako zacinjena hrana tako_e nije uzrok nastanka, ali dovodi do pogoršanja.

SIMPTOMI

Najcešci simptom je bol koja je obicno ravnomjerna i tupa. Pojavljuje se i nestaje u razmacima od

14 nekoliko dana do nekoliko sedmica. Kod ulkusa dvanaestopalacnog crijeva pojavljuje se 2–3 casa nakon jela.

Može se javiti usred noci (na prazan želudac), a smiruje se uzimanjem hrane. Ako je ulkus prisutan na želudacnom zidu, bol se obicno pogoršava nakon uzimanja hrane. Ostali simptomi su: gubitak tjelesne težine, slabljenje apetita, nadutost, podrigivanje, mucnina i povracanje. Simptomi mogu biti vrlo blagi ili se uopšte ne pojavljivati. Ako osjetite oštru, iznenadnu i perzistentnu bol u želucu, odmah se obratite lijekaru.

DIJAGNOZA

Dijagnoza se postavlja na temelju endoskopske istrage, analize krvi na antitijela H. pylori ili pak uzetom

anamnezom kod blažih oblika bolesti. Endoskopska analiza vrši se endoskopom koji se sastoji od tanke cijevi koja na svome kraju ima malu kameru. Ljekar pažljivo uvodi endoskop kroz usta i grlo, sve do želuca I dvanaestopalacnog crijeva pacijenta. Na taj nacin moguce je posmatrati sluznicu organa a mogu se izvršiti i snimci ulkusa i biopsija (uzimanje komadica tkiva) za mikroskopsku pretragu. Krvne analize otkrivaju antitijela za bakteriju H. pylori. Pretraga daha najcešce se sprovodi nakon lijecenja, radi provjere uspješnosti terapije, ali i u dijagnosticke svrhe. Ovaj postupak se naziva: urea izdisajni test. Pacijent u prisustvu ljekara ispija rastvor uree. H. pylori razgra_uje ureu i osloba_a karbon koji krvlju dospijeva u pluca i izdahom se iz njih izbacuje. Tacnost ovog testa potvr_ena je u 96–98% slucajeva.

TERAPIJA

Cilj terapije peptickog ulkusa jeste da smanji bol kod pacijenta, zacijeli ranicu i sprijeci pojavu recidiva.

Antacidi

Za otklanjanje boli koriste se sredstva koja povisuju vrijednost pH želuca, a u tu grupu spadaju antacidi. Bol se kod peptickog ulkusa javlja kada pH vrijednost želuca spadne ispod 3,5. Povoljno djelovanje antacida na pepticki ulkus sastoji se u tome da oni vrše zaštitu ulkusa od djelovanja kisjeline i pepsina. Na kisjelinu djeluju tako što je neutralizuju, a na pepsin povisivanjem pH. Kolicina antacida koja treba da se primijeni zavisi od više faktora:

kolicine lucenja kisjeline, da li je želudac pun ili prazan i od brzine pražnjenja želuca. Zbog toga je nemoguce tacno izracunati dozu koja je potrebna jednom bolesniku.

Najvažniji faktor koji otežava postizanje povišene vrijednosti pH želuca jeste brzina pražnjenja želuca. Upravo zato stalno sisanje antacidnih tableta predstavlja najdjelotvorniji nacin neutralizacije kisjeline u želucu. Antacidi se uglavnom koriste pred spavanje ili izme_u obroka, kada se ocekuje pojava bolova. Ukratko receno, uzimaju se po potrebi.

Lijekovi za lijecenje peptickog ulkusa

Antagonisti H2 receptora

Antagonisti H2 receptora još uvijek su najcešce 15 propisivani i primjenjivani preparati u lijecenju lkusne bolesti, me_utim, oni se sve više zamjenjuju inhibitorima protonske pumpe. Smatra se da je kod terapije lkusa antagonistima H2 receptora, postotak recidiva i do 30% veci nego kada se ulkus tretira nekim rugim antiulkusnim lijekovima.

Histamin povecava kolicinu želudacne kisjeline I pepsina u želudacnom soku vezivanjem za H2 receptore

koji se nalaze u parijetalnim celijama želuca i podstice ih na lucenje želudacnog soka.

Me_u prvim lijekovima iz ove grupe prona_en je cimetidin koji je smatran revolucionarnim lijekom i jako puno se koristio. On je djelotvoran a relativno netoksican. Danas je i on zamijenjen mnogo e_kasnijim i manje toksicnim lijekovima kao što su ranitidin i famotidin.

Inhibitori protonske pumpe

Inhibitori protonske pumpe trenutno su najdjelotvorniji lijekovi za lijecenje peptickog ulkusa. Oni su isoko selektivni. Mehanizam djelovanja inhibitora protonske pumpe sastoji se u tome da blokiranju iste. Želudacna kisjelina se luci u želudac iskljucivo preko protonske pumpe. Protonska pumpa za svoj rad troši ATP, zato se ona još zove i atepeaza. Osnovna uloga protonske pumpe jeste aktivni transport H+ jona u lumen stanice nasuprot koncentracionom gradijentu. Kalijum ulazi da bi se izjednacio naboj. Zato je drugi naziv za protonsku pumpu H+ / K+ atepeaza. Na kraju, u lumen želuca se luce H+ i Cljoni, odnosno HCl. Kada protonsku pumpu blokiramo inhibitorima, dolazi do prestanka lucenja želudacne kisjeline.

Ovo je jako bitno, jer ne postoji alternativni put lucenja kisjeline. Kada se upotrijebe inhibitori, djelovanje nastupa brzo. Lucenje želudacne kisjeline vraca se na normalne vrijednosti 3–4 dana nakon prestanka uzimanja inhibitora protonske pumpe. S obzirom na sve ovo, jasno je da su inhibitori protonske pumpe jako djelotvorni antiulkusni lijekovi. Osnovnu prednost inhibitora protonske pumpe u odnosu na antagoniste H2 receptora cini brže uklanjanje simptoma, brže zaljecenje, uz manje nuspojava. Inhibitori

protonske pumpe su: omeprazol, pantoprazol, esomeprazol, lanzoprazol.

Trojna terapija

Trojna terapija se koristi u lijecenju peptickog ulkusa ciji je uzrocnik Helicobacter pylori. U ovoj terapiji

koristi se inhibitor protonske pumpe koji ima funkciju inhibicije sekrecije želudacne kisjeline i ombinacija dvaju antibiotika koji direktno djeluju na bakteriju. Uspjeh terapije potvr_en je u 80–95% slucajeva. Trojna terapija se može koristiti u toku 7 ili 14 dana, izuzev ako se u terapiji koristi azitromicin. Nakon završetka terapije, potrebno je uzimati inhibitor protonske pumpe narednih dvije do šest sedmica. Njome se ublažavaju simptomi ulkusa, ubija njegov uzrocnik i u više od 90% slucajeva sprecava ponovna pojava bolesti (recidiv).

U praksi se koristi nekoliko šema lijecenja:

Sukralfat

Sukralfat je aluminijeva so oktasulfat sukroze. Iako je slab antacid, to nije glavni oblik njegovog djelovanja kod ulkusne bolesti. Ima protektivno djelovanje na sluznicu ukljucujuci stimulaciju bikarbonata i mukusa sluznice, te stimulaciju prostanoida sluznice. U kisjeloj sredini sukralfat formira gel-formulaciju koji prijanja za površinu ulkusa i tako cini _zicku barijeru koja štiti ulkus od spoljnih agresivnih faktora. Tako_e, ta gel-formulacija ima sposobnost apsorpcije žucnih soli.

Ulkus na dvanaestopalacnom crijevu najcešce se javlja kod mla_ih osoba ili osoba izme_u 30 i 50 godina.

Cešci je kod muškaraca nego žena, dok se želudacni najcešce javlja kod osoba iznad 60 godina i cešci je kod žena. Kod djece i tinejdžera pojava ulkusa je jako rijetka.

Smatra se da svaki deseti covjek boluje od ove bolesti. Preporuke pušacima za prestanak pušenja, zbog

bržeg ozdravljenja i sprecavanja povratka peptickog ulkusa, potpuno su opravdane. U prošlosti su ljekari preporucivali izbjegavanje hrane bogate zacinima, masnocama i kisjelinama. Me_utim, ni takva, potpuno bezukusna hrana, nije dala neke znacajnije rezultate u poboljšanju stanja bolesti peptickog ulkusa, iako je ponekad zbog slabije iritacije nešto smanjivala osjecaj boli.

Ono što je bitno kod peptickog ulkusa (osim adekvatnog lijecenja) jeste izbor takvog nacina života koji može popraviti tok bolesti i osigurati brže izljecenje. Pritom treba obratiti pažnju na one elemente koji ticu na:

• Smanjivanje upalnih procesa, kako u cijelom organizmu tako i u probavnom sistemu;

• Ubrzavanje probavnog procesa – zbog niže koncentracije želudacne kisjeline i sprecavanja truljenja

hrane u probavnom sistemu. Elementarni nacin za smanjivanje upalnih procesa u organizmu jeste onaj koji se realizuje putem uravnotežene prehrane kojom se uspostavlja ravnoteža na nivou antagonistickih parakrinih hormona. Osim toga, u organizam je neophodno unositi dovoljnu kolicinu vode, radi etoksikacije cijelog organizma.