Surutka i njene nutritivne vrijednosti 2

Piše: mr. ph. Mehridžana Dervishi-Llazorja

Upotreba surutke datira još od praistorijskog doba, kada je pocelo pripitomljavanje životinja i njihovo korišcenje za ljudsku ishranu. Proces proizvodnje sira Homer u „Odiseji” opisuje slikom Kiklopa koji ovcije i kravlje mlijeko siri tako što ih stavlja u pletene korpe. U terapiji tuberkuloze, žutice, kožnih i probavnih smetnji, preporucivao ju je Hipokrat. U našim krajevima koristila se prevashodno za ishranu stoke, ali i kao osvježavajuci napitak za osobe koje su radile teške poslove na polju. U Švajcarskoj, gdje je proizvodnja sira bitna grana industrije, surutka se koristi kao osnova za proizvodnju osvježavajuceg gaziranog napitka „Rivella”. U Irskoj se proizvodi „Mysa”, napitak na bazi surutke.

Nutritivna vrijednost surutke ogleda se u sadržaju vitamina A, bogata je i vitaminima grupe B, narocito vitaminom B-12, pa se smatra da samo jedan litar surutke zadovoljava dnevne potrebe organizma za ovim vitaminima.

Bogata je jodom i kalcijem, a istovremeno je i niskokaloricna, te na taj nacin predstavlja zaista visokovrijedan dijetetski napitak. Me_utim, najvredniji sastojci surutke jesu protein surutke, koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuju od kazeina. Proteini surutke sastoje se od kratkih lanaca amino-kisjelina koji nakon unosa u organizam postaju bioraspoloživi u veoma visokoj mjeri. Biološka vrijednost oznacava odnos raspoložive i iskoristive energije organizma.

Za proteine surutke ona iznosi približno 100, što je ujedno I maksimalna vrijednost, dok je biološka vrijednost za kazein 77.

Litar surutke sadrži svega 350 do 370 kilokalorija, ili pola kalorijske vrijednosti manje od svježeg mlijeka.

Digestija, resorpcija i distribucija nutrijenata iz surutke veoma su brzi procesi. Razlog tome je što surutka ima relativno nisku pH vrijednost, kao i relativno male molecule proteina i ugljenih hidrata, dok je nivo lipida vrlo nizak.

Zbog toga se danas surutka može smatrati dijetetskim proizvodom i funkcionalnom hranom ciljanog  jelovanja na pravilno funkcionisanje probavnog trakta, funkciju jetre I drugih organa.

Tradicionalno, surutka se dobija dobro poznatim postupkom. Mlijeko se ostavi da fermentira na sobnoj temperaturi, pri cemu mlijecni šecer usljed fermentacije prelazi u mlijecnu kisjelinu, te dolazi do odvajanja kazeina od surutke i izdvajanja masnijeg dijela – pavlake – na površini. Ona se zatim odvaja sa površine. Preostalo kisjelo mlijeko se zagrijava, pri cemu dolazi do koagulacije i razdvajanja sira od surutke. Po završenom procesu sirenja, cije_enjem se odvaja surutka. U industrijskim uslovima, za ubrzanje koagulacije mlijeka mogu se koristiti kisjeline, enzimi i sirila.

Zavisno od postupka kako se dobija i vrsta sredstava korišcenih za koagulaciju kazeina iz mlijeka, svježa surutka može biti slatka i kisjela. Pojednostavljeno, slatka surutka se dobija prilikom proizvodnje tvrdih sireva, kao što su cedar I švajcarski sir, a kisjela prilikom proizvodnje svježeg kravljeg sira. Kisjela surutka je ukusnija i stabilnija, sadrži manje laktoze i mlijecne masti. Od 10 litara mlijeka dobije se oko 1 kg sira i 9 litara surutke.

PROIZVODI OD SURUTKE

Surutka se koristi u produkciji tri osnovna proizvoda koji se upotrebljavaju u ljudskoj prehrani. To su:

surutka u prahu, proteini surutke i šecer laktoza. Surutka u prahu dobija se uklanjanjem vode iz svježe surutke. Postoji slatka (pH 5,6), kisjela (pH 5,1), demineralizovana surutka u prahu i surutka u prahu bez laktoze. Surutka u prahu koristi se kao aditiv u prehrambenoj industriji. Demineralizovana i surutka bez laktoze najcešce se koriste u proizvodnji hrane za djecu.

Proteini surutke najvažniju primjenu nalaze u prehrani sportista. Koriste se kao dodatak prehrani za povecanje mišicne mase i oporavak oštecenja mišica. Najbolje ih je koristiti sa vodom, jer ako se uzimaju sa mlijekom kazein iz mlijeka usporava apsorpciju protein surutke. Proteini surutke koriste se i u  daptiranom mlijeku za djecu, narocito kada postoji intolerancija na kazein.

Surutka se koristi i za proizvodnju laktoze koja se najviše upotrebljava u farmaceutskoj industriji, kao ekscipent, ali i u proizvodnji laktuloze kao lijeka. U proizvodnji penicilina surutka je imala  ulogu.

PROTEINI SURUTKE

Najvredniji sastojak surutke jeste protein surutke koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuje od osnovnog proteina mlijeka – kazeina. U svježem mlijeku nalazi se oko 80% kazeina i oko 20% proteina surutke koji imaju razlicita svojstva. Majcino mlijeko je dominantno surutkino mlijeko, pa se s obzirom na slican sastav proteina mogu izvesti mnoge analogije u pogledu nutritivnih i dijetetskih svojstava. Najznacajnije komponente proteina surutke su beta-laktoglobulini, alfa-laktoalbumini, imunoglobulini, enzimi, slobodne amino-kisjeline, laktoferini, albumin krvnog seruma I glikomakropeptidi.

Alfa-laktoalbumin je jedan od glavnih protein koji se nalaze i u humanom i u animalnom mlijeku.

Nalazi se u oko 20–25% proteina surutke i sadrži široku paletu amino-kisjelina, ukljucujuci i esencijalne i amino-kisjeline razgranatih lanaca. Procišceni alfalaktoalbumin ima strukturalno slican proteinski pro_l u odnosu na majcino mlijeko pa se koristi u proizvodnji mlijeka za dojencad. Beta-laktoglobulini  redstavljaju polovinu ukupnih proteina surutke. Dobar su izvor amino-kisjelina razgranatih lanaca i esencijalnih amino-kisjelina. Sadrže i retinol vezujuci protein, koji je nosac retinoicne kisjeline

(vitamin A) i ima potencijal da modulira limfni odgovor. Znacajno je spomenuti da majcino mlijeko ne sadrži beta-laktoglobuline.

Imunoglobulini surutke predstavljaju antitijela koja imaju važnu ulogu u imunološkom sistemu jer vezuju antigene. Imunoglobulini cine 10–15% ukupnih proteina surutke. Albumini cine oko polovinu proteina krvnog seruma, pa se konzumiranjem surutke unose aminokisjeline koje mogu poslužiti kod sinteze razlicitih proteinskih komponenti u ljudskom organizmu. Albumini imaju funkciju u održavanju osmotskog pritiska, prenose hormone, masne kisjeline, nekonjugirani bilirubin i mnoge lijekove.

Smanjena sinteza albumina nastaje zbog bolesti jetre ili gladovanja, te kod bolesti bubrega, zbog povecanog izlucivanja albumina urinom. Gubitak albumina nastaje i kod opekotina. Zbog toga unos albumina kao proteinske komponente surutke može dominantno poboljšati stanje osoba u navedenim stanjima. Laktoferin je željezo-vezujuci glikoprotein, neenzimski je antioksidant koji se nalazi i u surutki i u humanom mlijeku. Kao protein surutke, sastoji se od oko 689 amino-kisjelinskih ostataka, dok se ljudski laktoferin sastoji od 691 ostataka, što predstavlja veliku slicnost. Laktoferin je dominantna komponenta protein surutke humanog mlijeka, koje u surutki ima manje.

Antimikrobni efekat laktoferina može biti izražen prema mikroorganizmima koji u svom metabolizmu koriste željezo. Posjeduje jedinstvenu sposobnost heliranja željeza i na taj nacin ga oduzima  ikroorganizmima.

Sposobnost laktoferina ogleda se i u tome da iz vanjske membrane gram-negativnih bakterija osloba_a lipopolisaharidne komponente i tako djeluje kao bakteriostatik. Glikomakropeptid je protein prisutan u surutki u kolicini 10–15%. Nastaje tokom sirenja, zbog djelovanja kimozina na kazein. Po sastavu je peptid sa razgranatim lancem amino-kisjelina i ne sadrži fenil-alanin, triptofan, tirozin.

Proteini surutke imaju sve esencijalne aminokisjeline i to u signi_kantno vecim koncentracijama nego proteini biljnog porijekla, kao što su soja, kukuruz i pšenicni gluten. U odnosu na druge izvore proteina, surutka ima visoku koncentraciju leucina, isoleucina I valina, koji spadaju u amino-kisjeline razgranatih lanaca.

Amino-kisjeline razgranatih lanaca, posebno leucin, važni su faktori regeneracije tkiva. Leucin je kljucna amino-kisjelina u metabolizmu proteina. Proteini surutke tako_e su bogati amino-kisjelinama cisteinom i metioninom, koje sadrže sumpor. Uz visoku koncentraciju tih amino-kisjelina, imunološki sistem jaca, zbog intracelularne sinteze glutationa.

Veca biološka vrijednost proteina surutke u odnosu na proteine mlijeka rezultat je visokog nivoa lizina, cisteina i metionina. Za iskoristivost proteina u organizmu bitan je omjer cisteina i metionina, koji je u proteinima surutke oko 10 puta veci nego u kazeinu. Oni sadrže i taurin koji djeluje na volumen mišica na celijskom nivou. Zbog svega navedenog, surutka se preporucuje kao napitak za osvježavanje u svim  ivotnim dobima I fizickim stanjima, kao zamjena za gazirane napitke ili  zasla_ene sokove koji se danas koriste. Današnji uslovi života, uz korišcenje brze hrane, stres i malo fizicke aktivnosti, nalažu korišcenje tzv. niskokaloricne ili „light” prehrane, gdje je surutka pravi izbor.

Putna Apoteka

Ukoliko imate u planu putovanje, evo nekoliko saveta o tome šta bi trebalo da ponesete sa sobom, kako bi izbjegli nepotrebne komplikacije. Prvo i osnovno spakujte u kofer zdravstvenu knjižicu ili putno osiguranje ako putujete u inostranstvo. Zatim, potrebno je poneti svoju priručnu apoteku i to ono neophodno i najnužnije. Bitno je da lekovi uvek budu u originalnom pakovanju sa uputstvom za upotrebu i sa prekontrolisanim rokom trajanja, odvojeni od drugog prtljaga. To važi i za hroničnu terapiju koju pacijent svakodnevno koristi i nosi sa sobom na putovanje.

Putna apoteka mora sadržati lijekove za neželjene situacije i to:

1. Lijekove protiv mučnine u vožnji za osobe koje imaju takvih problema

2. Lijekove protiv bolova i povišene temperature u obliku tableta ili šumećih tableta za odrasle ili u obliku sirupa i čepica za decu (npr. Paracetamol, Brufen)

3. Lijekove protiv proliva i stomačnih tegoba, kao što su Medicinski ugalj ili Smecta za decu ili preparati za obnavljanje crevne flore koje mogu koristiti i deca i odrasli (Probiotic, Linex).Uz ove lekove neophodno je koristiti i rastvor za nadoknadu tečnosti (Orosal).

4. Lijekove protiv zatvora (Laxomucil, Transilan)

5. Tablete ili sprej za dezinfekciju usta i grla kao prva pomoć pri peckanju i bolu u grlu i kašlja (Tantum verde, Septolete, Strepsils…)

6. Sredstvo za dezinfekciju površinskih rana: alkohol, povidon jod, sterilna gaza, zavoj, flaster, antibiotski prašak ili sprej.,

7. Lijekovi protiv alergija uzimaju se po preporuci lekara u odgovarajućoj dozi i na način kako je propisano. Za spoljne manifestacije alergije mogu se koristiti Hipergel ili Fenistil gel.

Ova putna apoteka mogla bi da posluži i za letnji i za zimski odmor. Ipak, postoje izvesne razlike kada je u pitanju letovanje na moru ili zimovanje na planini. Pre svega, more i sunce zahtevaju temeljniju zaštitu kože od spoljnih utucaja, pa se zato preporučuju kreme sa visokim zaštitnim faktorom i losione i mleka za negu kože posle sunčanja. Zatim, sredstva za zaštitu od ujeda insekata, kao i sredstva nakon uboda insekata, obavezan su deo letnje apoteke.

Što se tiče zimske putne apoteke, češća je upotreba lekova za ublažavanje nazeba i prehlade, bilo u obliku kesica ili tableta (Fervex, Coldrex, Influrex, Upsarin), kao i obaveznih kapi za nos. Upotreba antibiotika nije preporučljiva bez prethodne konsultacije sa lekarom.

Putna apoteka mogla bi da sadrži i toplomer, vlažne maramice, sredstvo za dezinfekciju ruku i td.

Ukoliko se odlučite za inostranstvo kao destinaciju za odmor, treba reći da se moraju poštovati zakoni pojedinih zemalja u smislu količine lekova koju je dozvoljeno preneti preko granice, a za lekove jakog dejstva, o zakonskoj regulativi nošenja tih lekova. Isto tako, bitno je reći da većina lekova u zapadnim zemljama može da se kupi samo uz lekarski recept, a oni koji ne idu na recept mogu se kupiti i po marketima. Nazivi lekova nisu isti kao kod nas, pa je potrebno znati internacionalni nezaštićeni naziv leka (manjim slovima naznačen na kutiji ispod imena leka ili u zagradi) i oblik lijeka.

SREĆAN PUT!

Surutka i njene nutritivne vrijednosti

Piše: mr. ph. Mehridžana Dervishi-Llazorja

Upotreba surutke datira još od praistorijskog doba, kada je pocelo pripitomljavanje životinja i njihovo korišcenje za ljudsku ishranu. Proces proizvodnje sira Homer u „Odiseji” opisuje slikom Kiklopa koji ovcije i kravlje mlijeko siri tako što ih stavlja u pletene korpe. U terapiji tuberkuloze, žutice, kožnih i probavnih smetnji, preporucivao ju je Hipokrat. U našim krajevima koristila se prevashodno za ishranu stoke, ali i kao osvježavajuci napitak za osobe koje su radile teške poslove na polju. U Švajcarskoj, gdje je proizvodnja sira bitna grana industrije, surutka se koristi kao osnova za proizvodnju osvježavajuceg gaziranog napitka „Rivella”. U Irskoj se proizvodi „Mysa”, napitak na bazi surutke.

Nutritivna vrijednost surutke ogleda se u sadržaju vitamina A, bogata je i vitaminima grupe B, narocito vitaminom B-12, pa se smatra da samo jedan litar surutke zadovoljava dnevne potrebe organizma za ovim vitaminima.

Bogata je jodom i kalcijem, a istovremeno je i niskokaloricna, te na taj nacin predstavlja zaista visokovrijedan dijetetski napitak. Me_utim, najvredniji sastojci surutke jesu protein surutke, koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuju od kazeina. Proteini surutke sastoje se od kratkih lanaca amino-kisjelina koji nakon unosa u organizam postaju bioraspoloživi u veoma visokoj mjeri. Biološka vrijednost oznacava odnos raspoložive i iskoristive energije organizma.

Za proteine surutke ona iznosi približno 100, što je ujedno I maksimalna vrijednost, dok je biološka vrijednost za kazein 77.

Litar surutke sadrži svega 350 do 370 kilokalorija, ili pola kalorijske vrijednosti manje od svježeg mlijeka.

Digestija, resorpcija i distribucija nutrijenata iz surutke veoma su brzi procesi. Razlog tome je što surutka ima relativno nisku pH vrijednost, kao i relativno male molecule proteina i ugljenih hidrata, dok je nivo lipida vrlo nizak.

Zbog toga se danas surutka može smatrati dijetetskim proizvodom i funkcionalnom hranom ciljanog  jelovanja na pravilno funkcionisanje probavnog trakta, funkciju jetre I drugih organa.

Tradicionalno, surutka se dobija dobro poznatim postupkom. Mlijeko se ostavi da fermentira na sobnoj temperaturi, pri cemu mlijecni šecer usljed fermentacije prelazi u mlijecnu kisjelinu, te dolazi do odvajanja kazeina od surutke i izdvajanja masnijeg dijela – pavlake – na površini. Ona se zatim odvaja sa površine. Preostalo kisjelo mlijeko se zagrijava, pri cemu dolazi do koagulacije i razdvajanja sira od surutke. Po završenom procesu sirenja, cije_enjem se odvaja surutka. U industrijskim uslovima, za ubrzanje koagulacije mlijeka mogu se koristiti kisjeline, enzimi i sirila.

Zavisno od postupka kako se dobija i vrsta sredstava korišcenih za koagulaciju kazeina iz mlijeka, svježa surutka može biti slatka i kisjela. Pojednostavljeno, slatka surutka se dobija prilikom proizvodnje tvrdih sireva, kao što su cedar I švajcarski sir, a kisjela prilikom proizvodnje svježeg kravljeg sira. Kisjela surutka je ukusnija i stabilnija, sadrži manje laktoze i mlijecne masti. Od 10 litara mlijeka dobije se oko 1 kg sira i 9 litara surutke.

PROIZVODI OD SURUTKE

Surutka se koristi u produkciji tri osnovna proizvoda koji se upotrebljavaju u ljudskoj prehrani. To su:

surutka u prahu, proteini surutke i šecer laktoza. Surutka u prahu dobija se uklanjanjem vode iz svježe surutke. Postoji slatka (pH 5,6), kisjela (pH 5,1), demineralizovana surutka u prahu i surutka u prahu bez laktoze. Surutka u prahu koristi se kao aditiv u prehrambenoj industriji. Demineralizovana i surutka bez laktoze najcešce se koriste u proizvodnji hrane za djecu.

Proteini surutke najvažniju primjenu nalaze u prehrani sportista. Koriste se kao dodatak prehrani za povecanje mišicne mase i oporavak oštecenja mišica. Najbolje ih je koristiti sa vodom, jer ako se uzimaju sa mlijekom kazein iz mlijeka usporava apsorpciju protein surutke. Proteini surutke koriste se i u  daptiranom mlijeku za djecu, narocito kada postoji intolerancija na kazein.

Surutka se koristi i za proizvodnju laktoze koja se najviše upotrebljava u farmaceutskoj industriji, kao ekscipent, ali i u proizvodnji laktuloze kao lijeka. U proizvodnji penicilina surutka je imala  ulogu.

PROTEINI SURUTKE

Najvredniji sastojak surutke jeste protein surutke koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuje od osnovnog proteina mlijeka – kazeina. U svježem mlijeku nalazi se oko 80% kazeina i oko 20% proteina surutke koji imaju razlicita svojstva. Majcino mlijeko je dominantno surutkino mlijeko, pa se s obzirom na slican sastav proteina mogu izvesti mnoge analogije u pogledu nutritivnih i dijetetskih svojstava. Najznacajnije komponente proteina surutke su beta-laktoglobulini, alfa-laktoalbumini, imunoglobulini, enzimi, slobodne amino-kisjeline, laktoferini, albumin krvnog seruma I glikomakropeptidi.

Alfa-laktoalbumin je jedan od glavnih protein koji se nalaze i u humanom i u animalnom mlijeku.

Nalazi se u oko 20–25% proteina surutke i sadrži široku paletu amino-kisjelina, ukljucujuci i esencijalne i amino-kisjeline razgranatih lanaca. Procišceni alfalaktoalbumin ima strukturalno slican proteinski pro_l u odnosu na majcino mlijeko pa se koristi u proizvodnji mlijeka za dojencad. Beta-laktoglobulini  redstavljaju polovinu ukupnih proteina surutke. Dobar su izvor amino-kisjelina razgranatih lanaca i esencijalnih amino-kisjelina. Sadrže i retinol vezujuci protein, koji je nosac retinoicne kisjeline

(vitamin A) i ima potencijal da modulira limfni odgovor. Znacajno je spomenuti da majcino mlijeko ne sadrži beta-laktoglobuline.

Imunoglobulini surutke predstavljaju antitijela koja imaju važnu ulogu u imunološkom sistemu jer vezuju antigene. Imunoglobulini cine 10–15% ukupnih proteina surutke. Albumini cine oko polovinu proteina krvnog seruma, pa se konzumiranjem surutke unose aminokisjeline koje mogu poslužiti kod sinteze razlicitih proteinskih komponenti u ljudskom organizmu. Albumini imaju funkciju u održavanju osmotskog pritiska, prenose hormone, masne kisjeline, nekonjugirani bilirubin i mnoge lijekove.

Smanjena sinteza albumina nastaje zbog bolesti jetre ili gladovanja, te kod bolesti bubrega, zbog povecanog izlucivanja albumina urinom. Gubitak albumina nastaje i kod opekotina. Zbog toga unos albumina kao proteinske komponente surutke može dominantno poboljšati stanje osoba u navedenim stanjima. Laktoferin je željezo-vezujuci glikoprotein, neenzimski je antioksidant koji se nalazi i u surutki i u humanom mlijeku. Kao protein surutke, sastoji se od oko 689 amino-kisjelinskih ostataka, dok se ljudski laktoferin sastoji od 691 ostataka, što predstavlja veliku slicnost. Laktoferin je dominantna komponenta protein surutke humanog mlijeka, koje u surutki ima manje.

Antimikrobni efekat laktoferina može biti izražen prema mikroorganizmima koji u svom metabolizmu koriste željezo. Posjeduje jedinstvenu sposobnost heliranja željeza i na taj nacin ga oduzima  ikroorganizmima.

Sposobnost laktoferina ogleda se i u tome da iz vanjske membrane gram-negativnih bakterija osloba_a lipopolisaharidne komponente i tako djeluje kao bakteriostatik. Glikomakropeptid je protein prisutan u surutki u kolicini 10–15%. Nastaje tokom sirenja, zbog djelovanja kimozina na kazein. Po sastavu je peptid sa razgranatim lancem amino-kisjelina i ne sadrži fenil-alanin, triptofan, tirozin.

Proteini surutke imaju sve esencijalne aminokisjeline i to u signi_kantno vecim koncentracijama nego proteini biljnog porijekla, kao što su soja, kukuruz i pšenicni gluten. U odnosu na druge izvore proteina, surutka ima visoku koncentraciju leucina, isoleucina I valina, koji spadaju u amino-kisjeline razgranatih lanaca.

Amino-kisjeline razgranatih lanaca, posebno leucin, važni su faktori regeneracije tkiva. Leucin je kljucna amino-kisjelina u metabolizmu proteina. Proteini surutke tako_e su bogati amino-kisjelinama cisteinom i metioninom, koje sadrže sumpor. Uz visoku koncentraciju tih amino-kisjelina, imunološki sistem jaca, zbog intracelularne sinteze glutationa.

Veca biološka vrijednost proteina surutke u odnosu na proteine mlijeka rezultat je visokog nivoa lizina, cisteina i metionina. Za iskoristivost proteina u organizmu bitan je omjer cisteina i metionina, koji je u proteinima surutke oko 10 puta veci nego u kazeinu. Oni sadrže i taurin koji djeluje na volumen mišica na celijskom nivou. Zbog svega navedenog, surutka se preporucuje kao napitak za osvježavanje u svim  ivotnim dobima I fizickim stanjima, kao zamjena za gazirane napitke ili  zasla_ene sokove koji se danas koriste. Današnji uslovi života, uz korišcenje brze hrane, stres i malo fizicke aktivnosti, nalažu korišcenje tzv. niskokaloricne ili „light” prehrane, gdje je surutka pravi izbor.

Peptički Ulkus

Piše: mr. ph. Mehridžana Dervishi-Llazorja

Pepticki ulkus gastrointestinalnog trakta je destruktivan i progresivan proces u sluznici i dubljim lojevima, koji se tek u odre_enoj patogenetskoj fazi bolesti razvija zbog autodigestije koju izazivaju hlorovodonicna kisjelina i pepsin iz želudacnog soka. Najcešce se radi o ulkusu želuca i dvanaestopalacnog crijeva, mada se može javiti i ulkus donjeg dijela jednjaka i jejunuma, iako vrlo rijetko. Jednostavnije receno, radi se o oštecenju koje je karakteristicno po lokalizovanom defektu želudacne sluznice, koja daje karakteristicne klinicke simptome.

Najcešce postoji samo jedan ulkus na sluznici, mada postoje slucajevi kada ih ima više. Ulkus je najcešce lokalizovan u donjem dijelu želuca, odakle prelazi u dvanaestopalacno crijevo. Pri nastajanju peptickog ulkusa konkurišu dva suprotna faktora. Jedan je onaj koji štiti sluznicu, odnosno zaštitni faktor, a drugi je onaj faktor koji nastoji da je razori – agresivni faktor. U zaštitne faktore spadaju: uro_ena rezistencija sluznice, sluz želuca i normalna, prvenstveno lokalna cirkulacija krvi u želucu ili dvanaestopalacnom crijevu. Agresivni faktori su: povišen nivo hlorovodonicne kisjeline i pepsina u želudacnom soku, patološki humoralni uticaj sekrecije jednog dijela antruma želuca (gastrin), hormoni kore nadbubrežne žlijezde, i na kraju, trauma sluznice. Tako_e, veoma važnu ulogu u nastanku peptickog ulkusa ima i opšta cirkulacija krvi.

UZROK NASTANKA BOLESTI

Zdrava sluznica normalno ima mnogobrojne mehanizme koji je štite od kisjele sredine koja preovladava u želudacnoj šupljini. Osnovni uzrok oštecenja sluznice, odnosno nastanka ulkusa, nije pojacano lucenje hlorovodonicne kisjeline, nego se radi o padu odbrambenog mehanizma koji štiti sluznicu. Razlozi astanka ulkusa u probavnom traktu su brojni. Poremecaj funkcionisanja želuca nastaje zbog bnormalnosti u gra_i i pojave bakterije Helicobacter pylori. Upotreba nesteroidnih antiin_amatornih lijekova i kortikosteroida, hronicni gastritis, neredovna ishrana i stres, mogu biti još neki od uzrocnika.

Smatra se da pepticki ulkus izaziva Helicobacter pylori. Ona se neometano zadržava u želucu, jer je tporna na hlorovodonicnu kisjelinu zbog izlucivanja speci_cnih enzima koji neutralizuju ovu kisjelinu. Nedavno je ustanovljeno da je ona uzrocnik skoro svih peptickih ulkusa. Tako se smatra da ona izaziva 80% želudacnih i preko 90% ulkusa dvanaestopalacnog crijeva, dok noviji podaci pokazuju da je karcinom želuca deset puta cešci kod osoba koje su zaražene H. pylorijem, nego kod onih koje nisu zaražene.

Helicobacter pylori se može nalaziti u organizmu a da ne dovede do razvoja ulkusa. Da li ce ona izazvati ulkus ili ne zavisi od otpornosti organizma, vrste bakterije i slicno. Ova bakterija slabi odbrambeni mehanizam sluznice želuca I dvanastopalacnog crijeva i dovodi do prodiranja kisjeline u sloj ispod nje. Kisjelina i bakterija nadražuju sloj ispod sluznice i dovode do stvaranja ulkusa.

Drugi uzrok pojave peptickog ulkusa cini upotreba pojedinih lijekova koji se primjenjuju tokom dužeg vremenskog perioda. To su prije svega nesteroidni antiin_amatorni lijekovi, acetil-salicilna kisjelina, kortikosteroidi itd. Oni oštecuju zaštitni sloj sluznice ovih probavnih organa, pa zajedno sa djelovanjem hlorovodonicne kisjeline i pepsin oštecuju sluznicu i u dubljim slojevima izazivaju ulkus.

Postoje i neki drugi uzrocnici koji direktno ne izazivaju ulkus, ali njihovo korišcenje znacajno utice na pogoršanje stanja ovakvih pacijenata:

  • Pušenje djeluje tako što znacajno usporava smirivanje i zaljecenje bolesti.
  • Kofein stimuliše izlucivanje hlorovodonicne
  • kisjeline, a povecava i njenu koncentraciju.
  • Aklohol pojacava koncentraciju hlorovodonicne
  • kisjeline, samim tim oštecuje sluznicu probavnog trakta i
  • izaziva bol.
  • Stres nije uzrok nastanka ulkusa, ali znacajno dovodi do njegovog pogoršanja.
  • Jako zacinjena hrana tako_e nije uzrok nastanka, ali dovodi do pogoršanja.

SIMPTOMI

Najcešci simptom je bol koja je obicno ravnomjerna i tupa. Pojavljuje se i nestaje u razmacima od

14 nekoliko dana do nekoliko sedmica. Kod ulkusa dvanaestopalacnog crijeva pojavljuje se 2–3 casa nakon jela.

Može se javiti usred noci (na prazan želudac), a smiruje se uzimanjem hrane. Ako je ulkus prisutan na želudacnom zidu, bol se obicno pogoršava nakon uzimanja hrane. Ostali simptomi su: gubitak tjelesne težine, slabljenje apetita, nadutost, podrigivanje, mucnina i povracanje. Simptomi mogu biti vrlo blagi ili se uopšte ne pojavljivati. Ako osjetite oštru, iznenadnu i perzistentnu bol u želucu, odmah se obratite lijekaru.

DIJAGNOZA

Dijagnoza se postavlja na temelju endoskopske istrage, analize krvi na antitijela H. pylori ili pak uzetom

anamnezom kod blažih oblika bolesti. Endoskopska analiza vrši se endoskopom koji se sastoji od tanke cijevi koja na svome kraju ima malu kameru. Ljekar pažljivo uvodi endoskop kroz usta i grlo, sve do želuca I dvanaestopalacnog crijeva pacijenta. Na taj nacin moguce je posmatrati sluznicu organa a mogu se izvršiti i snimci ulkusa i biopsija (uzimanje komadica tkiva) za mikroskopsku pretragu. Krvne analize otkrivaju antitijela za bakteriju H. pylori. Pretraga daha najcešce se sprovodi nakon lijecenja, radi provjere uspješnosti terapije, ali i u dijagnosticke svrhe. Ovaj postupak se naziva: urea izdisajni test. Pacijent u prisustvu ljekara ispija rastvor uree. H. pylori razgra_uje ureu i osloba_a karbon koji krvlju dospijeva u pluca i izdahom se iz njih izbacuje. Tacnost ovog testa potvr_ena je u 96–98% slucajeva.

TERAPIJA

Cilj terapije peptickog ulkusa jeste da smanji bol kod pacijenta, zacijeli ranicu i sprijeci pojavu recidiva.

Antacidi

Za otklanjanje boli koriste se sredstva koja povisuju vrijednost pH želuca, a u tu grupu spadaju antacidi. Bol se kod peptickog ulkusa javlja kada pH vrijednost želuca spadne ispod 3,5. Povoljno djelovanje antacida na pepticki ulkus sastoji se u tome da oni vrše zaštitu ulkusa od djelovanja kisjeline i pepsina. Na kisjelinu djeluju tako što je neutralizuju, a na pepsin povisivanjem pH. Kolicina antacida koja treba da se primijeni zavisi od više faktora:

kolicine lucenja kisjeline, da li je želudac pun ili prazan i od brzine pražnjenja želuca. Zbog toga je nemoguce tacno izracunati dozu koja je potrebna jednom bolesniku.

Najvažniji faktor koji otežava postizanje povišene vrijednosti pH želuca jeste brzina pražnjenja želuca. Upravo zato stalno sisanje antacidnih tableta predstavlja najdjelotvorniji nacin neutralizacije kisjeline u želucu. Antacidi se uglavnom koriste pred spavanje ili izme_u obroka, kada se ocekuje pojava bolova. Ukratko receno, uzimaju se po potrebi.

Lijekovi za lijecenje peptickog ulkusa

Antagonisti H2 receptora

Antagonisti H2 receptora još uvijek su najcešce 15 propisivani i primjenjivani preparati u lijecenju lkusne bolesti, me_utim, oni se sve više zamjenjuju inhibitorima protonske pumpe. Smatra se da je kod terapije lkusa antagonistima H2 receptora, postotak recidiva i do 30% veci nego kada se ulkus tretira nekim rugim antiulkusnim lijekovima.

Histamin povecava kolicinu želudacne kisjeline I pepsina u želudacnom soku vezivanjem za H2 receptore

koji se nalaze u parijetalnim celijama želuca i podstice ih na lucenje želudacnog soka.

Me_u prvim lijekovima iz ove grupe prona_en je cimetidin koji je smatran revolucionarnim lijekom i jako puno se koristio. On je djelotvoran a relativno netoksican. Danas je i on zamijenjen mnogo e_kasnijim i manje toksicnim lijekovima kao što su ranitidin i famotidin.

Inhibitori protonske pumpe

Inhibitori protonske pumpe trenutno su najdjelotvorniji lijekovi za lijecenje peptickog ulkusa. Oni su isoko selektivni. Mehanizam djelovanja inhibitora protonske pumpe sastoji se u tome da blokiranju iste. Želudacna kisjelina se luci u želudac iskljucivo preko protonske pumpe. Protonska pumpa za svoj rad troši ATP, zato se ona još zove i atepeaza. Osnovna uloga protonske pumpe jeste aktivni transport H+ jona u lumen stanice nasuprot koncentracionom gradijentu. Kalijum ulazi da bi se izjednacio naboj. Zato je drugi naziv za protonsku pumpu H+ / K+ atepeaza. Na kraju, u lumen želuca se luce H+ i Cljoni, odnosno HCl. Kada protonsku pumpu blokiramo inhibitorima, dolazi do prestanka lucenja želudacne kisjeline.

Ovo je jako bitno, jer ne postoji alternativni put lucenja kisjeline. Kada se upotrijebe inhibitori, djelovanje nastupa brzo. Lucenje želudacne kisjeline vraca se na normalne vrijednosti 3–4 dana nakon prestanka uzimanja inhibitora protonske pumpe. S obzirom na sve ovo, jasno je da su inhibitori protonske pumpe jako djelotvorni antiulkusni lijekovi. Osnovnu prednost inhibitora protonske pumpe u odnosu na antagoniste H2 receptora cini brže uklanjanje simptoma, brže zaljecenje, uz manje nuspojava. Inhibitori

protonske pumpe su: omeprazol, pantoprazol, esomeprazol, lanzoprazol.

Trojna terapija

Trojna terapija se koristi u lijecenju peptickog ulkusa ciji je uzrocnik Helicobacter pylori. U ovoj terapiji

koristi se inhibitor protonske pumpe koji ima funkciju inhibicije sekrecije želudacne kisjeline i ombinacija dvaju antibiotika koji direktno djeluju na bakteriju. Uspjeh terapije potvr_en je u 80–95% slucajeva. Trojna terapija se može koristiti u toku 7 ili 14 dana, izuzev ako se u terapiji koristi azitromicin. Nakon završetka terapije, potrebno je uzimati inhibitor protonske pumpe narednih dvije do šest sedmica. Njome se ublažavaju simptomi ulkusa, ubija njegov uzrocnik i u više od 90% slucajeva sprecava ponovna pojava bolesti (recidiv).

U praksi se koristi nekoliko šema lijecenja:

Sukralfat

Sukralfat je aluminijeva so oktasulfat sukroze. Iako je slab antacid, to nije glavni oblik njegovog djelovanja kod ulkusne bolesti. Ima protektivno djelovanje na sluznicu ukljucujuci stimulaciju bikarbonata i mukusa sluznice, te stimulaciju prostanoida sluznice. U kisjeloj sredini sukralfat formira gel-formulaciju koji prijanja za površinu ulkusa i tako cini _zicku barijeru koja štiti ulkus od spoljnih agresivnih faktora. Tako_e, ta gel-formulacija ima sposobnost apsorpcije žucnih soli.

Ulkus na dvanaestopalacnom crijevu najcešce se javlja kod mla_ih osoba ili osoba izme_u 30 i 50 godina.

Cešci je kod muškaraca nego žena, dok se želudacni najcešce javlja kod osoba iznad 60 godina i cešci je kod žena. Kod djece i tinejdžera pojava ulkusa je jako rijetka.

Smatra se da svaki deseti covjek boluje od ove bolesti. Preporuke pušacima za prestanak pušenja, zbog

bržeg ozdravljenja i sprecavanja povratka peptickog ulkusa, potpuno su opravdane. U prošlosti su ljekari preporucivali izbjegavanje hrane bogate zacinima, masnocama i kisjelinama. Me_utim, ni takva, potpuno bezukusna hrana, nije dala neke znacajnije rezultate u poboljšanju stanja bolesti peptickog ulkusa, iako je ponekad zbog slabije iritacije nešto smanjivala osjecaj boli.

Ono što je bitno kod peptickog ulkusa (osim adekvatnog lijecenja) jeste izbor takvog nacina života koji može popraviti tok bolesti i osigurati brže izljecenje. Pritom treba obratiti pažnju na one elemente koji ticu na:

• Smanjivanje upalnih procesa, kako u cijelom organizmu tako i u probavnom sistemu;

• Ubrzavanje probavnog procesa – zbog niže koncentracije želudacne kisjeline i sprecavanja truljenja

hrane u probavnom sistemu. Elementarni nacin za smanjivanje upalnih procesa u organizmu jeste onaj koji se realizuje putem uravnotežene prehrane kojom se uspostavlja ravnoteža na nivou antagonistickih parakrinih hormona. Osim toga, u organizam je neophodno unositi dovoljnu kolicinu vode, radi etoksikacije cijelog organizma.