Koenzim Q10

Koenzim Qio(CoQio), kojeg danas nalazimo svugdje, od dijetetskih suplemenata do kozmetičkih preparata, jeste vitaminu slična aktivna supstanca. Po hemijskoj strukturi je 2,3-dimetoksi-, 5-metil, 6-poliizoprenil i 1,4-benzokinonim koji ima izuzetne oskidoredukcijske sposobnosti koji ga čine najjačim antioksidansom. Prvi put izolovan 1957. godine, iz mitohondijal-nog aparata goveđeg srca, doveo je dr Petera Mičela do Nobelove nagrade u otkrivanju same uloge CoQio u ćelijskim generatorima energije, mitohondrijama. Koncentracije CoQio vrlo su različite u određenim sistemima organa, a najviše koncentracije zabilježene su u energetski najaktivnijim organima: srcu, bubrezima i jetri.

Koenzim Qio, odnosno ubikinon, koncentrovan je u mitohondrijima, gdje igra esencijalnu ulogu u stvaranju ATP-a, glavne energetske jedinice organizma. Srce je mišić koji stalno pumpa, pa time i troši energiju, a osobe sa oboljenjem srčanog mišića imaju izrazit deficit ovog vitamina, koji osim kao baza za proizvodnju energije, ima i niz drugih funkcija od kojih se najčešće ističe protivupalno djelovanje. Utiče na gensku ekspresiju u jetri, smanjuje stvaranje slobodnih radikala i ostalih „stresnih” produkata, te na taj način smanjuje upalu u organizmu.

Ukupna količina CoQio u ljudskom tijelu iznosi oko 2 grama. Njegovo prosječno vrijeme razgradnje i eliminacije traje četiri dana. Dnevno se nadoknađuje oko 0,5 g, prije svega endog­enom sintezom, a djelimično i hranom. Nedostatak CoQ io može biti posljedica poremećaja endogene sinteze, nedovoljnog unosa hranom ili prevelike potrošnje od strane organizma. Bitno je naglasiti da se biosinteza CoQio smanjuje sa godinama, pa se zbog toga i ovaj koenzim naziva vitaminom, jer ga je u starijem životnom dobu neophodno unositi, bilo da je to hranom, ili dijetetskim suplementima. Primjera radi, koncentracija u srčanom mišiću smanjuje se nakon 20. godine, sa 110 mg/kg. U 80. godini iznosi 47 mg/kg, što je manje za 60%. Veoma je važno znati da CoQio, koji se kao dodatak ishrani unese u organizam, nema uticaj na nivo CoQio u krvi koji se stvara u organizmu, što znači da ne zaustavlja vlastitu sintezu CoQio nego zapravo dopunjuje taj nivo.

Primjena:

– Jačanje oslabljene snage srčanog mišića a
– Nakon infarkta miokarda i srčane insuficijencije
– Hronični umor, srednje i zrelo životno doba
– Hronične upale, bakterijskog i virusnogporijekla
– Usljed dugotrajne upotrebe statina

Najčešći unos CoQio vrši se hranom, iako istraživanja ukazuju na to je on veoma nizak zbog niskog esencijalnog sadržaja CoQio u namirnicama. Crveno meso i ribe koje migriraju pred­stavljaju njegov najveći izvor, 43-q10a zatim i orašasti plodovi i biljna ulja. Znatno manje je prisutan u mlijeku i mliječnim proizvodima, naročito onim sa niskim procentom masti, zbog lipofilnog karak­tera. Prosječan dnevni unos CoQio hranom iznosi 3-6 mg. Dodajući tome i smanjenu endogenu sintezu koja raste sa godinama, egzogeni unos postaje sve značajniji. Koenzim Qio prirodno je prisutan u organizmu, kao i u hrani, zato ne iznenađuje činjenica da niti pri hroničnoj primjeni niti primjenom u visokim dozama nisu utvrđene značajne nuspojave. Preporučena dnevna doza (RDA) za CoQio nije definisana, budući da je CoQio pretežno endogenog porijekla te postoje značajne interindividualne razlike u dnevnim potrebama. Preporuke u vezi s najvišom dopuštenom dnevnom dozom CoQio kreću se od 50 do 200 mg CoQio.

Preporučuje se:

– Osobama starije životne dobi
– Sportistima
– Dijabetičarima
– Studentima
– Alkoholičarima i pušačima
– Ženama u menopauzi.
– Gojaznim osobama

 mr ph. Mehrixhana Dervishi Llazorja

Reumatoidni artritis

Reumatoidni artritis (RA) u svom potpuno razvijenom obliku je simetrična upalna bolest sinovijalne membrane perifernih zglobova. Postoji mogućnost nastanka deformirajućeg poliartritisa, takođe sa širokim spektrom izvanzglobnih aktivnosti, kao što su gubitak mišićne mase, „suve oči” ili pak osteoporoza.

Uzrok reumatoidnog artritisa nije poznat, iako je inciden-cija seropozitivnog reumatoidnog artritisa oko 3% veća. Nema podataka da trauma, klima, prehrana, stres, metabolički ili endokrini faktori učestvuju u nastanku bolesti. Kod 80% bolesnika sa reumatoidnim artritisom nalaze se cirkulirajuća antitijela usmjerena na antigene specifične za Epstejn-Barov virus i autoan-titijelni odgovor za reumatoidni artritis pospješuje odgovor na te antigene.

Dijagnoza se postavlja na osnovu kriterijuma koje je prvo predložilo Američko reumatološko društvo davne 1958. god. i modifikovale 1988. god. Iako je reumatoidni artritis pri­marno bolest sinovijalnih zglobova, mogu biti zahvaćeni i drugi organski sistemi. Karakteristika reumatoidnog artritisa su česte ekzecerebracije i remisije. Iako su rani simptomi teško prepo­znatljivi i veoma nespecifični, sastoje se od umora, malaksalosti, difuzne mišićno-koštane boli i ukočenosti. Periferni zglobovi šaka i stopala prvi su zahvaćeni, i to uglavnom simetrično. Naj­očitiji simptom je bol i ukočenost zgloba. Hipertrofija sinovije i izliv uzrokuju otoke, a zahvaćeni zglobovi su topli i bolno osjetljivi. Najteži oblik poremećaja, koji uzrokuje dugotrajnu nesposobnost, jeste oštećenje donjih ekstremiteta. Obično se ljudi žale na jutarnju ukočenost koja se poboljšava u toku dana da bi se ponovo povratila u toku noći.

TERAPIJA

Cilj liječenja je smanjiti bol i upalu, spriječiti ekzecerebraciju zgloba ili pak poboljšanje funkcionalne sposobnosti zgloba. Liječenje treba započeti što je prije moguće, jer postoje dokazi da se kod većine bolesnika razvija erozija kostiju nakon dvije godine netretiranog reumatoidnog artritisa. Namedikamentozno liječenje obuhvata izikalnu terapiju koja se primjenjuje i u akutnim i u hroničnim fazama razvoja reumatoidnog artritisa. Vježbe jačanja daju potporu da bi se spriječila atrofija i povećala mobilnost zgloba, dok led, toplina ili elektro metode omogućavaju smanjenje bola i otoka.

Današnje smjernice medikamentoznog liječenja stavljaju akcenat na DMARD lijekove, koji omogućavaju smanjenje remisije, iako se rijetko postiže kontinuiran nivo CRP-a, bliže normalnim vrijednostima.

Analgetici – paracetamol ima ključnu ulogu u početku bolesti, za jednostavno uklanjanje boli. Kasnije, kada dolazi do progresije bolesti, njegova je uloga neznatna i koristi se kao redovna terapija boli. Rizike i koristi treba pažljivo razmotriti, naročito kod starijih ljudi.

Nesteroidni antireumatici – Nesteroidni antireumatici su pouzdano djelotvorni lijekovi koji čine najbrojniju grupu lijekova, oko pedesetak preparata. Nesteroidni antireumatici zapravo su se počeli uzimati još 1829. godine, kad je prvi put izolovan salicin iz vrbe, a 1971. godine je otkrićem enzima ciklooksi-genaze postepeno započelo rasvjetljavanje načina kako NSAR-evi djeluju. Primjenjuju se za liječenje bolova, povišene tjelesne temperature i svih muskuloskeletnih bolesti. Gotovo u potpunosti se apsorbuju iz gastrointestinalnog trakta, metabolizuju u jetri i uglavnom izlučuju preko bubrega. Među najteže nuspojave spadaju krvarenja i perforacije gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta, akutno oštećenje jetre i akutno zatajenje bubrega, koji su znatno rjeđi od krvarenja.

Antireumatici koji modifikuju bolest – DMARD ili Disease Modifying Antirheumatic Drugs – pružaju najvažniju strate­giju liječenja reumatoidnog artritisa. Iako su svi ovi agensi, prema hemijskoj strukturi, različiti, a mehanizam djelovanja opisan 1998. godine od strane Bondesona, predstavljaju grupu lijekova koji mogu promijeniti tok progresije oštećenja kosti. Danas pred­stavljaju najdjelotvornije agense za kontrolu bolesti. Liječenje DMARD-om pokazuje svoje rezultate tokom 6 do 8 sedmica, iako je to u velikoj mjeri zavisno od lijeka ili pak stanja bolesnika. Doza pojedinog lijeka postepeno se povećava sve dok to dopuštaju nuspojave. Novi principi terapije reumatoidnog artritisa, koji je započeo davne 1963. godine, predstavljaju kombinacije DMARD-a koje pokazuju zadovoljavajuće rezultate i pri nižim dozama pojedinačnog lijeka. Djelujući prema dva različita mehanizma a da pri tome doza bude znatno niža omogućava svođenje na minimum toksične efekte koji obilježavaju ove lijekove. DMARD zahtijeva praćenje da bi primjena lijeka bila sigurna, jer veći­na njih može uzrokovati toksičnost koštane srži, a neki i jetre. Zahtjevi za praćenje zavise od lijeka, kao i od doze u kojoj se ko­risti.

Kortikosteroidi – godine 1949. po prvi put je dokazana djelotvornost prednizolona u kontroli reumatoidnog artritisa, i od tada upotreba ovog lijeka fluktira. Nuspojave kod primjene visokih doza prednizolona ubrzo su postale očite, npr. osteoporoza, peptički ulkus, dijabetes melitus i hipertenzija. Doza lijeka, trajanje i stepen bolesti još uvijek su predmet raspravljanja i dokazivanja najpovoljnije doze za sigurnu upotrebu kortikoster-oida koja može usporiti progresiju bolesti. Peroralni prednizolon može se primijeniti za postizanje privremenog poboljšanja dok DMARD lijekovi ne postanu djelotvorni ili se mogu primijeniti kod bolesnika sa agresivnom bolešću kod kojih se bolest ne može adekvatno kontrolisati primjenom kombinacije DMARD-a.

Intraartikularna primjena steroida može djelotvorno ukloniti bol, povećati kretanje i smanjiti deformitet u jednom ili nekoliko zglobova. Dužina reagovanja na intraartikularne kortikosteroide različita je među različitim kortikosteroidima. Doza koja se upotrebljava zavisi od veličine zglobova, dok na učestalost davanja injekcija utiče stepen postignutog odgovora nakon prve injekcije. Ti intervali traju od jedne do 5 sedmica.

mr ph. Mehrixhana Dervishi Llazorja

Menopauza pomoć iz prirode

Menopauza je prirodno stanje i razdoblje velikih pro­mjena u organizmu svake žene. Definiše se kao trajni izostanak menstrualnog ciklusa zbog prestanka folikularne aktivnosti jajnika, što za posljedicu ima smanjeni nivo estrogena. Iako meno­pauza nije bolest već samo stanje, ona može biti uzrok raznih bolesti koje prate ovo tranziciono razdoblje u životu žene. Prate je stanja poput nesanice, noćnog znojenja, talasa vrućine, umor, depresije, razdražljivosti, suvoće rodnice. Istraživanja dokazuju da žene današnjice provedu najmanje trećinu svog života u menopauzi. Tegobe u menopauzi zavise od velikog broja faktora, od kojih su kulturološki i socioekonomski najbitniji, ako izuzmemo fiziološke. Žene iz različitog podneblja i različite kulture potpuno drugačije doživljavaju ovo razdoblje. Žene Dalekog istoka ne znaju za premenstrualni sindrom (PMS) i tegobe u menopauzi, a takođe je i izuzetno niska incidenca raka dojke i uterusa. Prema dostupnim podacima, Azijatkinje prolaze fazu postmenopauze, uz minimalne ili nikakve tegobe, što se pripisuje zapravo načinu prehrane, koja podrazumijeva: svakodnevni unos svježeg voća i povrća, te konzumiranje sojinih proizvoda koji su bogati fito-estrogenima.

Fitoestrogeni predstavljaju biljne hormone odnosno supstance čiji aktivni metaboliti imaju hemijsku i fiziološku sli­čnost sa ženskim polnim hormonom estrogenom. Dijele se u dvije glavne grupe, lignane i izoflavonoide. U grupi izoflavonoida najznačajniji su sojini izoflavonoidi, genistein i daidzein. Odličan izvor izoflavona je sojino zrno, protein, brašno i pahuljice, dok ga u sojinom ulju i umaku nema. Fitoestrogeni mogu imati estrogeno ili antiestrogeno djelovanje, u zavisnosti od životnog razdob­lja u kojem se koriste. Kada je nivo estrogena u organizmu nizak, što je slučaj sa menopauzom, itoestrogeni se vežu za slobodna receptorska mjesta estrogena i tako ispoljavaju svoje djelovanje. U reproduktivnom razdoblju žene, kada je nivo endogenih estro­gena normalan ili povišen, fitoestrogeni djeluju kao antiestrogeni.

Soja (lat. Glycine max) se tradicionalno koristi kao hrana naroda u Aziji, dok u Europu dolazi tek u 18. vijeku. Najviše se koristi među vegeterijancima i makrobiotičarima. Spada u funk­cionalne namirnice, koristi se i kao hrana i kao lijek. Pogodnost korištenja soje u medikamentozne svrhe jeste pristupačnost upotrebe, bilo u obliku hrane ili medikamentozno. Po svom sastavu proteina najsličnija je životinjskim proteinima. Sadrži 18% ulja, i to 85% nezasićenih masnih kisjelina (50% linolne i 8% linolenske kisjeline). Za primjenu u menopauzi najvažnije je da u velikim količinama sadrži izofavonoide, i to genistein i daidzein, vitamin E. Karakteristična je po povoljnom odnosu kalcijuma i fosfora, a isto tako bogata je kalijumom, željezom, sum­porom, manganom, natrijumom, molibdenom, bakrom, borom, jodom, kobaltom i cinkom. Upravo zbog takvog sastava, soja je postala veoma važna, jer ne postoji ni jedna biljka koja bi joj po svojoj vrijednosti i iskoristivosti mogla konkurisati.

Danas postoji čitava paleta herbalnih proizvoda i suplemenata koji značajno mogu pomoći u kontroli simptoma  menopauze. Većina njih sadrži sve u soji prisutne aktivne kompo­nente, ali u standardizovanom obliku, ili pak kombinaciju više vrsta biljnih aktivnih principa koji su prisutni u biljkama sa fitoestrogenim djelovanjem. Soja, takođe, povoljno utiče na nivo šećera u krvi, izvrstan je izvor proteina i dijetetskih vlakana koji ko­riste oboljelima od dijabetesa koji imaju problema sa konzumiran­jem životinjskih proteina. Snižava trigliceride, koji su povišeni kod ovih bolesnika. Soja sadrži kompleks bioaktivnih sastojaka, koji međusobno daju pozitivan učinak. Stoga je preporuka da treba konzumirati po šolju sojinog mlijeka svako jutro, a ostale sojine proizvode uvrstiti u dnevni meni.

Cimicifuga racemosa, lat. je biljka koju su američki Indijanci dugo koristili u tradicionalnoj medicini, odakle se prenosi u Evropu i počinje se koristiti u ginekologiji. Cimicifuga racemosa se prvi put spominje u stručnoj literaturi 1830. godine, kada se spominje u Američkoj farmakopeji. Zbog relativno neugodnog mirisa cvijeta, veoma malo se koristi u narodnoj medi­cini u neprerađenom obliku. Smatra se da osim fitoestrogena, posjeduje i visok nivo triterpenskih glikozida koji sinergistički doprinose njenoj fiziološkoj aktivnosti.

Ginkgo biloba je jedna od najstarijih biljnih vrsta i među najstarijim je lijekovima za menopauzu. Kineska medicina vjeko­vima koristi lišće i sjeme ginko bilobe za poboljšanje memorije i liječenje Alchajmerove bolesti. Iako još uvijek nije potpuno razjašnjen mehanizam pozitivnog djelovanja ginko bilobe na simp­tome menopauze, primjena ovog biljnog preparata u trajanju od 6 sedmica kontinuirano ublažava simptome menopauze kao što su nesanica i valunzi, a takođe ublažava i stres i nemir.

Ginseng (lat. Lepidium meyenii) je drevna biljka koju narodi Kine, Koreje i Amerike koriste već nekoliko hiljada godina. Ginseng je korijen koji poboljšava vitalnost i smatra se da produžuje životni vijek ako se uzima redovno. Ginseng ima jedinstveni sastav, zahvaljujući kojem pomaže kod mnogih zdravstvenih problema, uključujući tegobe menopauze. Ginseng sadrži fitoestrogene, veoma slične estrogenu, pa upravo zbog toga predstavlja odličnu pomoć u menopauzi, koju prvenstveno karakteriše nedostatak estrogena. Ginseng može olakšati umor, manjak energije, probleme sa pamćenjem i poremećaj sna. Osim toga, ova bilj­ka je najjači afrodizijak, tonik i podmlađivač or­ganizma.

Žuti noćurak (lat. Oenothera biennis) je južnoamerička biljka koja je u Europu stigla u 17. vijeku. Žuti cvjetovi ove biljke otvaraju se u večernjim časovima, ali samo nakratko. Uvenu još prije izlaska sunca, ali već slje­deće večeri novi cvjetovi krase ovu fascinantnu biljku. Žuti noćurak smatra se jednim od najbogatijih prirodnih izvora esencijalnih masnih kisjelina, alfa-linolenske kisjeline – 72% i gama-linolenske kisjeline (GLA) – 9%. GLA služi kao izvor prostaglandina, koji pomaže u regulaciji hormonske ravnoteže u organizmu i održavanju zdravlja u dobi menopauze. Ulje žutog noćurka se posebno preporučuje ako patite od pojave talasa vrućine i noćnog znojenja. Preporuka je koristiti ga redovno najmanje 4 sedmice, a naročito ako su simp­tomi menopauze popraćeni kardiovaskularnim problemima i disbalansom lipida.

Crvena djetelina (lat. Trifolium pratense) je biljka koja potiče iz Evrope, ali i dijelova sjeverozapadne Afrike i zapadne Azije. Najčešće se koristi cvijet biljke. Budući da sadrži izoflavone, crvena djetelina se koristi kao pomoć za ublažavanje simptoma menopauze, uključujući i promjene raspoloženja i navale vrućine. Stoga je, zbog svojih ljekovitih svojstava ova vrsta djeteline prirodna alternativa tradicionalnoj hormonskoj dopunskoj terapiji. Crvena djetelina višestruko je korisna za žene jer pomaže i u prevenciji osteoporoze kod žena u menopauzi, s obzirom na to da je njena pojava povezana s opadanjem nivoa estrogena.

Matičnjak (lat. Melissa officinalis) se godinama koristio za različite bolesti, ali se često upotrebljava za poremećaje nervnog sistema. Ispitivanja dokazuju uticaj matičnjaka na inhibiciju GABA neurotransmitera, čime se objašnjava njegovo anksiolitičko djelovanje. Upravo ovim mehanizmom, matičnjak djeluje povoljno za ublažavanje simptoma menopauze kao što su valunzi, neuroza i razdražljivost.

Zato drage dame, započnite dan čašom sojinog mlijeka i imaćete osmijeh na licu!

mr ph Mehridžana Derviši-Lazorja

Ulje žutog noćurka

Žuti noćurak (lat. Oenothera biennis L.) pripada biljkama pupoljkama, porodica Onagraceae (lat.). To je dvogodišnja zeljasta biljka visoka 1 do 1,5 m. Njena stabljika je uspravna i bridasta, često razgranata, sa crvenim mrljama. Listovi su duguljasti, dugi petnaestak centimetara, nazubljeni. Cvjetovi se otvaraju naveče (otuda ime !), privlače brojne noćne kukce i ostaju otvoreni tokom čitave noći. Za oprašivanje se brinu noćni leptiri. Prije nego što sunce izađe, cvjetovi uvenu, a već sljedeće večeri novi cvjetovi krase biljku.

Noćurak je porijeklom iz južne Amerike, iz Perua, odakle se proširio u Sjevernu Ameriku, te na istočnu obalu Kanade. Vjekovima su američki Indijanci koristili njegov korijen i lišće za liječenje rana, iritacije i upale na koži, za otklanjanje respiratornih problema, za iskašljavanje, za umirenje, poput sedativa, kao antibiotik i kao digestivni stimulator. Tek 1619. godine ova ljekovita biljka postala je poznata u Evropi, pod nazivom kraljevska svelječiteljka (engl. King’s Cure-All). Danas je poznatija po ulju koje se dobija iz njenog sjemena nego po korijenu i lišću, koji su prvobitno bili korišćeni.

Sastojci ulja noćurka

Ulje koje se dobije hladnim presovanjem malih zrelih sjemenki noćurka sadrži važne farmakološke djelot­vorne sastojke kao što su:

-Višestruko nezasićene masne kisjeline (88 %) – alfa- linol-ensku (72 %) i gamalinolensku kisjelinu (8 – 10 %) -Maksimalno 8% zasićenih masnih kisjelina -Fosfolipidi -Steroli.

Dvije važne nezasićene masne kisjeline prisutne su u ulju žutog noćurka: alfa-linolenska kisjelina i gama-linolenska kisjelina. Alfa-linolenska kisjelina spada među esencijalne masne kisjeline, što znači da je organizam nije sposoban sam proizvesti, već ju je potrebno unijeti hranom. Gama-linolensku kisjelinu, međutim, organizam može proizvesti iz nezasićenih masnih kisjelina koje se nalaze u hrani, ali samo pod idealnim uslovima, a naš životni stil i prehrana modernog doba, na žalost, ne osiguravaju unos dovoljnih količina nezasićenih masnih kisjelina u orga­nizam. Upravo je obrnuto – naša je prehrana prebogata zasićenim masnim kisjelinama i holesterolom, i rafinisanim biljnim uljima u kojima već nedostaju nezasićene masne kisjeline.

Djelovanje

Esencijalne masne kisjeline poznate su po svojim brojnim povoljnim ljekovitim svojstvima. Dokazana je upotreba ulja noćurka u regulisanju nivoa holesterola i njegovih frakcija kao i nivoa triglicerida u krvi. To povoljno djeluje na srce i krvni pritisak, pa se time može slobodno reći da je ulje žutog noćurka prijatelj kardio-vaskularnog sistema.

Organizam proizvodi gama-linolensku kisjelinu, prvenstveno iz linolenske kisjeline, a ova biljka služi i kao izvor nekih prostaglandina koji imaju važnu ulogu u orga­nizmu. Među prostaglandinima je najznačajniji prostaglan­din E-1 (PGE-1) koji smanjuje mogućnost nastanka krvnih ugrušaka, podržava funkciju imuniteta i reguliše moždane funkcije. Svjetska zdravstvena organizacija smatra esenci­jalne masne kisjeline toliko važnima da, prema njenim prijedlozima, nezasićene masne kisjeline kod odraslih moraju obuhvatiti 3% dnevno unesenih kalorija, a za dojilje i djecu 5%.

Ulje žutog noćurka posebno blagotvorno djeluje na ženski organizam, prvenstveno u saniranju neugodnih simptoma koji se javljaju prije menstruacije, a takođe pomaže ženama u menopauzi da se uspostavi hormonalni balans bez upotrebe hormonalnih preparata.

Manjak esencijalnih masnih kisjelina dovodi do upalnih promjena na koži. Stoga ulje noćurka pomaže u liječenju hroničnih upalnih bolesti i kožnih tegoba poput psorijaze, raznih ekcema, akni i neurodermitisa, gdje korišćenje ovog ulja može pomoći i popraviti stanje kože ako postoji nedostatak linolenske kisjeline.

Uzimanje ulja noćurka korisno je i u odvikavanju od alkohola. Naime, kod alkoholičara se smanjuje nivo prostaglandina E-1, što dovodi do depresije, koja ipak podstiče konzumiranje alkohola. Ulje noćurka smanjuje depresiju a samim time proporcionalno djeluje i na želju za alkoholom. Poznato je da alkohol oštećuje jetru i bubrege, dok ulje noćurka sprečava blokadu enzima izazvanu alko­holom i tako predstavlja zaštitu ovih organa.

Način primjene

Ulje je dobro ispitano i vrlo sigurno za upotrebu, a uzimanje se preporučuje kroz duži vremenski period. Kao dnevna doza podijeljena na 3 obroka odraslima se preporučuje 4-6 g (jedna mala kašika 3 puta dnevno, tokom jela), a djeci mlađoj od 12 godina 2-4 g. Ukoliko se uzima u obliku kapsula, njih treba uzimati nesažvakane, nakon jela, sa dosta tečnosti. Vidljivo poboljšanje nastupa tek nakon 4 sedmice. Preporučuju se pauze nakon dužeg oralnog uzi­manja ulja.

Preparati za dermalnu primjenu na bazi ulja žutog noćurka koriste se dva puta dnevno, u tankom sloju. Može se koristiti i u terapiji beba i djece koja boluju od različitih vrsta ekcema, umjesto kortikosteroidne terapije. Bitno je napomenuti da je tokom dermalne primjene potrebno zaštititi kožu od sunca.

Nuspojave

Nema nikakvih naučnih saznanja o nuspojavama za primjenu ulja noćurka tokom trudnoće ili dojenja. Kod dojenčadi i djece mlađe od 1-ne godine ne preporučuje se oralno uzimanje. Osobe sa epilepsijom trebalo bi da se posavjetuju sa ljekarom ili farmaceutom. Oralno se ne smije koristiti u kombinaciji sa ljekovima kao što su fenotijazini. Pojačava djelovanje tamoksifena i smanjuje toksičnost ciklosporina A.

Potreban je oprez u korišćenju ulja noćurka. Bogat­stvo nezasićenih masnih kisjelina koje posjeduje čini ga podložnim kvarenju oksidacijom te je manje stabilno od većine drugih biljnih ulja. Proces oksidacije ubrzava se u prisustvu nekih metala. Čuva se obavezno na suvom, hlad­nom i tamnom mjestu.

mr ph. Mehrixhana Dervishi Llazorja

Neželjeni efekti ljekova

 

Neželjeni efekti ljekova, ili kako se u literaturi često može naći nuspojave, karakterišu svaku štetnu i neželjenu reakciju lijeka koji je primijenjen na ispravan način i u propi­sanoj dozi. To je, u većini slučajeva, očekivana pojava koja se istražuje i prati, i priložena je u uputstvu koji se nalazi u kutiji lijeka. Ponekad je ta lista neželjenih efekata proširena, toliko detaljno opisana da osoba koja koristi lijek dolazi u dilemu da li da uopšte koristi prepisani lijek i ima li on više štetnih efekata nego koristi.

Često, pored propisanih ljekova, uzimamo i čaj, herbalni preparat ili dodatak prehrani, te je važno znati da i oni u velikoj mjeri mogu uticati na pojavu neželjenog djelovanja lijeka. Naime, nekada se mogu javiti nuspojave samo u kom­binaciji s drugim preparatom, pa takve faktore treba izbjeći.

Prema mehanizmu nastanka, neželjeni efekti su pr­vobitno bili podijeljeni u tip A i B, zatim prošireni na C, da bi danas postojalo 5 tipova.

– Tip A karakterišu dozno zavisne reakcije koje su uglavnom predvidljive i posljedica su farmakološkog djelo­vanja lijeka.

– Tip B karakterišu pojave koje nisu dozno zavisne, često nepredvidljive, i najbitnije je da nisu u vezi sa farmako­loškom aktivnošću lijeka.

– Tip C je dozno zavisna pojava. Karakteriše ga tačno predviđeno vrijeme pojave simptoma i ovo je obično poslje­dica kumulativnog efekta samog lijeka.

– Tip D je neuobičajena reakcija samog organizma na lijek. Često se ispoljava tek nakon određenog vremena i nije dozno zavisan.

– Tip E karakterišu sva ona neželjena djelovanja koja

nastaju nakon prekida terapije, tako da je potrebno ponovo uvesti upotrebu lijeka i postupno smanjivati dozu do potpu­nog prestanka.

Naučna disciplina koja se bavi prikupljanjem, ob­radom i informisanjem o neželjenim djelovanjima ljekova naziva se farmakovigilanca. Spontana prijavljivanja vrše zd­ravstveni radnici čija je moralna i profesionalna odgovornost da svaku sumnju prijave nadležnoj ustanovi. Obavezno pri­javljivanje neželjenih efekata lijeka imaju nosioci dozvole za stavljanje lijeka u promet.

U Crnoj Gori, Agencija za lijekove i medicinska sre­dstva – CALIMS, bavi se prikupljanjem i obradom svih pri­stiglih primjedbi na reakciju na neki lijek. Ona izdaje godišnji izvještaj o rezultatima prijavljivanja neželjenog djelovanja na lijek koji se dalje prosljeđuje u Centar za monitoring u Upsali (Švedska).

PREPORUKE

Smanjenju učestalosti neželjenih efekata ljekova na organizam veliki doprinos mogu dati sami zdravstveni rad­nici, što kroz prijavljivanje svakog nepoželjnog efekta, to i kroz kontinuiranu edukaciju pacijenata o pravilnoj primjeni lijekova izdatih na recept, te i OTC preparata. Ostale prepo­ruke su:

– Lijek ne propisivati osobama koje imaju predispo­ziciju za pojavu neželjenih efekata (genetskih ili alergijskih).

– Uvijek koristiti najmanju moguću dozu koja ima zadovoljavajući efekat.

– Lijek uvijek aplicirati optimalnim putem.

– Kada god je moguće, razviti podesne farmaceutske oblike koji pokazuju najblaži neželjeni efekat.

– Interakcije sa drugim lijekovima svesti na najnižu moguću mjeru, naročito sa herbalnim preparatima, vitamini­ma i mineralima koji se najčešće koriste bez nadzora ljekara ili farmaceuta.

– Obavezno obavijestiti pacijenta o mogućim neželje­nim efektima koji se mogu očekivati tokom upotrebe lijeka, kao i o mjerama koje treba preduzeti ukoliko se ti efekti pojave.

mr ph. Mehrixhana Dervishi Llazorja

 

Surutka i njene nutritivne vrijednosti 2

Piše: mr. ph. Mehridžana Dervishi-Llazorja

Upotreba surutke datira još od praistorijskog doba, kada je pocelo pripitomljavanje životinja i njihovo korišcenje za ljudsku ishranu. Proces proizvodnje sira Homer u „Odiseji” opisuje slikom Kiklopa koji ovcije i kravlje mlijeko siri tako što ih stavlja u pletene korpe. U terapiji tuberkuloze, žutice, kožnih i probavnih smetnji, preporucivao ju je Hipokrat. U našim krajevima koristila se prevashodno za ishranu stoke, ali i kao osvježavajuci napitak za osobe koje su radile teške poslove na polju. U Švajcarskoj, gdje je proizvodnja sira bitna grana industrije, surutka se koristi kao osnova za proizvodnju osvježavajuceg gaziranog napitka „Rivella”. U Irskoj se proizvodi „Mysa”, napitak na bazi surutke.

Nutritivna vrijednost surutke ogleda se u sadržaju vitamina A, bogata je i vitaminima grupe B, narocito vitaminom B-12, pa se smatra da samo jedan litar surutke zadovoljava dnevne potrebe organizma za ovim vitaminima.

Bogata je jodom i kalcijem, a istovremeno je i niskokaloricna, te na taj nacin predstavlja zaista visokovrijedan dijetetski napitak. Me_utim, najvredniji sastojci surutke jesu protein surutke, koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuju od kazeina. Proteini surutke sastoje se od kratkih lanaca amino-kisjelina koji nakon unosa u organizam postaju bioraspoloživi u veoma visokoj mjeri. Biološka vrijednost oznacava odnos raspoložive i iskoristive energije organizma.

Za proteine surutke ona iznosi približno 100, što je ujedno I maksimalna vrijednost, dok je biološka vrijednost za kazein 77.

Litar surutke sadrži svega 350 do 370 kilokalorija, ili pola kalorijske vrijednosti manje od svježeg mlijeka.

Digestija, resorpcija i distribucija nutrijenata iz surutke veoma su brzi procesi. Razlog tome je što surutka ima relativno nisku pH vrijednost, kao i relativno male molecule proteina i ugljenih hidrata, dok je nivo lipida vrlo nizak.

Zbog toga se danas surutka može smatrati dijetetskim proizvodom i funkcionalnom hranom ciljanog  jelovanja na pravilno funkcionisanje probavnog trakta, funkciju jetre I drugih organa.

Tradicionalno, surutka se dobija dobro poznatim postupkom. Mlijeko se ostavi da fermentira na sobnoj temperaturi, pri cemu mlijecni šecer usljed fermentacije prelazi u mlijecnu kisjelinu, te dolazi do odvajanja kazeina od surutke i izdvajanja masnijeg dijela – pavlake – na površini. Ona se zatim odvaja sa površine. Preostalo kisjelo mlijeko se zagrijava, pri cemu dolazi do koagulacije i razdvajanja sira od surutke. Po završenom procesu sirenja, cije_enjem se odvaja surutka. U industrijskim uslovima, za ubrzanje koagulacije mlijeka mogu se koristiti kisjeline, enzimi i sirila.

Zavisno od postupka kako se dobija i vrsta sredstava korišcenih za koagulaciju kazeina iz mlijeka, svježa surutka može biti slatka i kisjela. Pojednostavljeno, slatka surutka se dobija prilikom proizvodnje tvrdih sireva, kao što su cedar I švajcarski sir, a kisjela prilikom proizvodnje svježeg kravljeg sira. Kisjela surutka je ukusnija i stabilnija, sadrži manje laktoze i mlijecne masti. Od 10 litara mlijeka dobije se oko 1 kg sira i 9 litara surutke.

PROIZVODI OD SURUTKE

Surutka se koristi u produkciji tri osnovna proizvoda koji se upotrebljavaju u ljudskoj prehrani. To su:

surutka u prahu, proteini surutke i šecer laktoza. Surutka u prahu dobija se uklanjanjem vode iz svježe surutke. Postoji slatka (pH 5,6), kisjela (pH 5,1), demineralizovana surutka u prahu i surutka u prahu bez laktoze. Surutka u prahu koristi se kao aditiv u prehrambenoj industriji. Demineralizovana i surutka bez laktoze najcešce se koriste u proizvodnji hrane za djecu.

Proteini surutke najvažniju primjenu nalaze u prehrani sportista. Koriste se kao dodatak prehrani za povecanje mišicne mase i oporavak oštecenja mišica. Najbolje ih je koristiti sa vodom, jer ako se uzimaju sa mlijekom kazein iz mlijeka usporava apsorpciju protein surutke. Proteini surutke koriste se i u  daptiranom mlijeku za djecu, narocito kada postoji intolerancija na kazein.

Surutka se koristi i za proizvodnju laktoze koja se najviše upotrebljava u farmaceutskoj industriji, kao ekscipent, ali i u proizvodnji laktuloze kao lijeka. U proizvodnji penicilina surutka je imala  ulogu.

PROTEINI SURUTKE

Najvredniji sastojak surutke jeste protein surutke koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuje od osnovnog proteina mlijeka – kazeina. U svježem mlijeku nalazi se oko 80% kazeina i oko 20% proteina surutke koji imaju razlicita svojstva. Majcino mlijeko je dominantno surutkino mlijeko, pa se s obzirom na slican sastav proteina mogu izvesti mnoge analogije u pogledu nutritivnih i dijetetskih svojstava. Najznacajnije komponente proteina surutke su beta-laktoglobulini, alfa-laktoalbumini, imunoglobulini, enzimi, slobodne amino-kisjeline, laktoferini, albumin krvnog seruma I glikomakropeptidi.

Alfa-laktoalbumin je jedan od glavnih protein koji se nalaze i u humanom i u animalnom mlijeku.

Nalazi se u oko 20–25% proteina surutke i sadrži široku paletu amino-kisjelina, ukljucujuci i esencijalne i amino-kisjeline razgranatih lanaca. Procišceni alfalaktoalbumin ima strukturalno slican proteinski pro_l u odnosu na majcino mlijeko pa se koristi u proizvodnji mlijeka za dojencad. Beta-laktoglobulini  redstavljaju polovinu ukupnih proteina surutke. Dobar su izvor amino-kisjelina razgranatih lanaca i esencijalnih amino-kisjelina. Sadrže i retinol vezujuci protein, koji je nosac retinoicne kisjeline

(vitamin A) i ima potencijal da modulira limfni odgovor. Znacajno je spomenuti da majcino mlijeko ne sadrži beta-laktoglobuline.

Imunoglobulini surutke predstavljaju antitijela koja imaju važnu ulogu u imunološkom sistemu jer vezuju antigene. Imunoglobulini cine 10–15% ukupnih proteina surutke. Albumini cine oko polovinu proteina krvnog seruma, pa se konzumiranjem surutke unose aminokisjeline koje mogu poslužiti kod sinteze razlicitih proteinskih komponenti u ljudskom organizmu. Albumini imaju funkciju u održavanju osmotskog pritiska, prenose hormone, masne kisjeline, nekonjugirani bilirubin i mnoge lijekove.

Smanjena sinteza albumina nastaje zbog bolesti jetre ili gladovanja, te kod bolesti bubrega, zbog povecanog izlucivanja albumina urinom. Gubitak albumina nastaje i kod opekotina. Zbog toga unos albumina kao proteinske komponente surutke može dominantno poboljšati stanje osoba u navedenim stanjima. Laktoferin je željezo-vezujuci glikoprotein, neenzimski je antioksidant koji se nalazi i u surutki i u humanom mlijeku. Kao protein surutke, sastoji se od oko 689 amino-kisjelinskih ostataka, dok se ljudski laktoferin sastoji od 691 ostataka, što predstavlja veliku slicnost. Laktoferin je dominantna komponenta protein surutke humanog mlijeka, koje u surutki ima manje.

Antimikrobni efekat laktoferina može biti izražen prema mikroorganizmima koji u svom metabolizmu koriste željezo. Posjeduje jedinstvenu sposobnost heliranja željeza i na taj nacin ga oduzima  ikroorganizmima.

Sposobnost laktoferina ogleda se i u tome da iz vanjske membrane gram-negativnih bakterija osloba_a lipopolisaharidne komponente i tako djeluje kao bakteriostatik. Glikomakropeptid je protein prisutan u surutki u kolicini 10–15%. Nastaje tokom sirenja, zbog djelovanja kimozina na kazein. Po sastavu je peptid sa razgranatim lancem amino-kisjelina i ne sadrži fenil-alanin, triptofan, tirozin.

Proteini surutke imaju sve esencijalne aminokisjeline i to u signi_kantno vecim koncentracijama nego proteini biljnog porijekla, kao što su soja, kukuruz i pšenicni gluten. U odnosu na druge izvore proteina, surutka ima visoku koncentraciju leucina, isoleucina I valina, koji spadaju u amino-kisjeline razgranatih lanaca.

Amino-kisjeline razgranatih lanaca, posebno leucin, važni su faktori regeneracije tkiva. Leucin je kljucna amino-kisjelina u metabolizmu proteina. Proteini surutke tako_e su bogati amino-kisjelinama cisteinom i metioninom, koje sadrže sumpor. Uz visoku koncentraciju tih amino-kisjelina, imunološki sistem jaca, zbog intracelularne sinteze glutationa.

Veca biološka vrijednost proteina surutke u odnosu na proteine mlijeka rezultat je visokog nivoa lizina, cisteina i metionina. Za iskoristivost proteina u organizmu bitan je omjer cisteina i metionina, koji je u proteinima surutke oko 10 puta veci nego u kazeinu. Oni sadrže i taurin koji djeluje na volumen mišica na celijskom nivou. Zbog svega navedenog, surutka se preporucuje kao napitak za osvježavanje u svim  ivotnim dobima I fizickim stanjima, kao zamjena za gazirane napitke ili  zasla_ene sokove koji se danas koriste. Današnji uslovi života, uz korišcenje brze hrane, stres i malo fizicke aktivnosti, nalažu korišcenje tzv. niskokaloricne ili „light” prehrane, gdje je surutka pravi izbor.

Putna Apoteka

Ukoliko imate u planu putovanje, evo nekoliko saveta o tome šta bi trebalo da ponesete sa sobom, kako bi izbjegli nepotrebne komplikacije. Prvo i osnovno spakujte u kofer zdravstvenu knjižicu ili putno osiguranje ako putujete u inostranstvo. Zatim, potrebno je poneti svoju priručnu apoteku i to ono neophodno i najnužnije. Bitno je da lekovi uvek budu u originalnom pakovanju sa uputstvom za upotrebu i sa prekontrolisanim rokom trajanja, odvojeni od drugog prtljaga. To važi i za hroničnu terapiju koju pacijent svakodnevno koristi i nosi sa sobom na putovanje.

Putna apoteka mora sadržati lijekove za neželjene situacije i to:

1. Lijekove protiv mučnine u vožnji za osobe koje imaju takvih problema

2. Lijekove protiv bolova i povišene temperature u obliku tableta ili šumećih tableta za odrasle ili u obliku sirupa i čepica za decu (npr. Paracetamol, Brufen)

3. Lijekove protiv proliva i stomačnih tegoba, kao što su Medicinski ugalj ili Smecta za decu ili preparati za obnavljanje crevne flore koje mogu koristiti i deca i odrasli (Probiotic, Linex).Uz ove lekove neophodno je koristiti i rastvor za nadoknadu tečnosti (Orosal).

4. Lijekove protiv zatvora (Laxomucil, Transilan)

5. Tablete ili sprej za dezinfekciju usta i grla kao prva pomoć pri peckanju i bolu u grlu i kašlja (Tantum verde, Septolete, Strepsils…)

6. Sredstvo za dezinfekciju površinskih rana: alkohol, povidon jod, sterilna gaza, zavoj, flaster, antibiotski prašak ili sprej.,

7. Lijekovi protiv alergija uzimaju se po preporuci lekara u odgovarajućoj dozi i na način kako je propisano. Za spoljne manifestacije alergije mogu se koristiti Hipergel ili Fenistil gel.

Ova putna apoteka mogla bi da posluži i za letnji i za zimski odmor. Ipak, postoje izvesne razlike kada je u pitanju letovanje na moru ili zimovanje na planini. Pre svega, more i sunce zahtevaju temeljniju zaštitu kože od spoljnih utucaja, pa se zato preporučuju kreme sa visokim zaštitnim faktorom i losione i mleka za negu kože posle sunčanja. Zatim, sredstva za zaštitu od ujeda insekata, kao i sredstva nakon uboda insekata, obavezan su deo letnje apoteke.

Što se tiče zimske putne apoteke, češća je upotreba lekova za ublažavanje nazeba i prehlade, bilo u obliku kesica ili tableta (Fervex, Coldrex, Influrex, Upsarin), kao i obaveznih kapi za nos. Upotreba antibiotika nije preporučljiva bez prethodne konsultacije sa lekarom.

Putna apoteka mogla bi da sadrži i toplomer, vlažne maramice, sredstvo za dezinfekciju ruku i td.

Ukoliko se odlučite za inostranstvo kao destinaciju za odmor, treba reći da se moraju poštovati zakoni pojedinih zemalja u smislu količine lekova koju je dozvoljeno preneti preko granice, a za lekove jakog dejstva, o zakonskoj regulativi nošenja tih lekova. Isto tako, bitno je reći da većina lekova u zapadnim zemljama može da se kupi samo uz lekarski recept, a oni koji ne idu na recept mogu se kupiti i po marketima. Nazivi lekova nisu isti kao kod nas, pa je potrebno znati internacionalni nezaštićeni naziv leka (manjim slovima naznačen na kutiji ispod imena leka ili u zagradi) i oblik lijeka.

SREĆAN PUT!

Surutka i njene nutritivne vrijednosti

Piše: mr. ph. Mehridžana Dervishi-Llazorja

Upotreba surutke datira još od praistorijskog doba, kada je pocelo pripitomljavanje životinja i njihovo korišcenje za ljudsku ishranu. Proces proizvodnje sira Homer u „Odiseji” opisuje slikom Kiklopa koji ovcije i kravlje mlijeko siri tako što ih stavlja u pletene korpe. U terapiji tuberkuloze, žutice, kožnih i probavnih smetnji, preporucivao ju je Hipokrat. U našim krajevima koristila se prevashodno za ishranu stoke, ali i kao osvježavajuci napitak za osobe koje su radile teške poslove na polju. U Švajcarskoj, gdje je proizvodnja sira bitna grana industrije, surutka se koristi kao osnova za proizvodnju osvježavajuceg gaziranog napitka „Rivella”. U Irskoj se proizvodi „Mysa”, napitak na bazi surutke.

Nutritivna vrijednost surutke ogleda se u sadržaju vitamina A, bogata je i vitaminima grupe B, narocito vitaminom B-12, pa se smatra da samo jedan litar surutke zadovoljava dnevne potrebe organizma za ovim vitaminima.

Bogata je jodom i kalcijem, a istovremeno je i niskokaloricna, te na taj nacin predstavlja zaista visokovrijedan dijetetski napitak. Me_utim, najvredniji sastojci surutke jesu protein surutke, koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuju od kazeina. Proteini surutke sastoje se od kratkih lanaca amino-kisjelina koji nakon unosa u organizam postaju bioraspoloživi u veoma visokoj mjeri. Biološka vrijednost oznacava odnos raspoložive i iskoristive energije organizma.

Za proteine surutke ona iznosi približno 100, što je ujedno I maksimalna vrijednost, dok je biološka vrijednost za kazein 77.

Litar surutke sadrži svega 350 do 370 kilokalorija, ili pola kalorijske vrijednosti manje od svježeg mlijeka.

Digestija, resorpcija i distribucija nutrijenata iz surutke veoma su brzi procesi. Razlog tome je što surutka ima relativno nisku pH vrijednost, kao i relativno male molecule proteina i ugljenih hidrata, dok je nivo lipida vrlo nizak.

Zbog toga se danas surutka može smatrati dijetetskim proizvodom i funkcionalnom hranom ciljanog  jelovanja na pravilno funkcionisanje probavnog trakta, funkciju jetre I drugih organa.

Tradicionalno, surutka se dobija dobro poznatim postupkom. Mlijeko se ostavi da fermentira na sobnoj temperaturi, pri cemu mlijecni šecer usljed fermentacije prelazi u mlijecnu kisjelinu, te dolazi do odvajanja kazeina od surutke i izdvajanja masnijeg dijela – pavlake – na površini. Ona se zatim odvaja sa površine. Preostalo kisjelo mlijeko se zagrijava, pri cemu dolazi do koagulacije i razdvajanja sira od surutke. Po završenom procesu sirenja, cije_enjem se odvaja surutka. U industrijskim uslovima, za ubrzanje koagulacije mlijeka mogu se koristiti kisjeline, enzimi i sirila.

Zavisno od postupka kako se dobija i vrsta sredstava korišcenih za koagulaciju kazeina iz mlijeka, svježa surutka može biti slatka i kisjela. Pojednostavljeno, slatka surutka se dobija prilikom proizvodnje tvrdih sireva, kao što su cedar I švajcarski sir, a kisjela prilikom proizvodnje svježeg kravljeg sira. Kisjela surutka je ukusnija i stabilnija, sadrži manje laktoze i mlijecne masti. Od 10 litara mlijeka dobije se oko 1 kg sira i 9 litara surutke.

PROIZVODI OD SURUTKE

Surutka se koristi u produkciji tri osnovna proizvoda koji se upotrebljavaju u ljudskoj prehrani. To su:

surutka u prahu, proteini surutke i šecer laktoza. Surutka u prahu dobija se uklanjanjem vode iz svježe surutke. Postoji slatka (pH 5,6), kisjela (pH 5,1), demineralizovana surutka u prahu i surutka u prahu bez laktoze. Surutka u prahu koristi se kao aditiv u prehrambenoj industriji. Demineralizovana i surutka bez laktoze najcešce se koriste u proizvodnji hrane za djecu.

Proteini surutke najvažniju primjenu nalaze u prehrani sportista. Koriste se kao dodatak prehrani za povecanje mišicne mase i oporavak oštecenja mišica. Najbolje ih je koristiti sa vodom, jer ako se uzimaju sa mlijekom kazein iz mlijeka usporava apsorpciju protein surutke. Proteini surutke koriste se i u  daptiranom mlijeku za djecu, narocito kada postoji intolerancija na kazein.

Surutka se koristi i za proizvodnju laktoze koja se najviše upotrebljava u farmaceutskoj industriji, kao ekscipent, ali i u proizvodnji laktuloze kao lijeka. U proizvodnji penicilina surutka je imala  ulogu.

PROTEINI SURUTKE

Najvredniji sastojak surutke jeste protein surutke koji se po karakteristikama i djelovanju bitno razlikuje od osnovnog proteina mlijeka – kazeina. U svježem mlijeku nalazi se oko 80% kazeina i oko 20% proteina surutke koji imaju razlicita svojstva. Majcino mlijeko je dominantno surutkino mlijeko, pa se s obzirom na slican sastav proteina mogu izvesti mnoge analogije u pogledu nutritivnih i dijetetskih svojstava. Najznacajnije komponente proteina surutke su beta-laktoglobulini, alfa-laktoalbumini, imunoglobulini, enzimi, slobodne amino-kisjeline, laktoferini, albumin krvnog seruma I glikomakropeptidi.

Alfa-laktoalbumin je jedan od glavnih protein koji se nalaze i u humanom i u animalnom mlijeku.

Nalazi se u oko 20–25% proteina surutke i sadrži široku paletu amino-kisjelina, ukljucujuci i esencijalne i amino-kisjeline razgranatih lanaca. Procišceni alfalaktoalbumin ima strukturalno slican proteinski pro_l u odnosu na majcino mlijeko pa se koristi u proizvodnji mlijeka za dojencad. Beta-laktoglobulini  redstavljaju polovinu ukupnih proteina surutke. Dobar su izvor amino-kisjelina razgranatih lanaca i esencijalnih amino-kisjelina. Sadrže i retinol vezujuci protein, koji je nosac retinoicne kisjeline

(vitamin A) i ima potencijal da modulira limfni odgovor. Znacajno je spomenuti da majcino mlijeko ne sadrži beta-laktoglobuline.

Imunoglobulini surutke predstavljaju antitijela koja imaju važnu ulogu u imunološkom sistemu jer vezuju antigene. Imunoglobulini cine 10–15% ukupnih proteina surutke. Albumini cine oko polovinu proteina krvnog seruma, pa se konzumiranjem surutke unose aminokisjeline koje mogu poslužiti kod sinteze razlicitih proteinskih komponenti u ljudskom organizmu. Albumini imaju funkciju u održavanju osmotskog pritiska, prenose hormone, masne kisjeline, nekonjugirani bilirubin i mnoge lijekove.

Smanjena sinteza albumina nastaje zbog bolesti jetre ili gladovanja, te kod bolesti bubrega, zbog povecanog izlucivanja albumina urinom. Gubitak albumina nastaje i kod opekotina. Zbog toga unos albumina kao proteinske komponente surutke može dominantno poboljšati stanje osoba u navedenim stanjima. Laktoferin je željezo-vezujuci glikoprotein, neenzimski je antioksidant koji se nalazi i u surutki i u humanom mlijeku. Kao protein surutke, sastoji se od oko 689 amino-kisjelinskih ostataka, dok se ljudski laktoferin sastoji od 691 ostataka, što predstavlja veliku slicnost. Laktoferin je dominantna komponenta protein surutke humanog mlijeka, koje u surutki ima manje.

Antimikrobni efekat laktoferina može biti izražen prema mikroorganizmima koji u svom metabolizmu koriste željezo. Posjeduje jedinstvenu sposobnost heliranja željeza i na taj nacin ga oduzima  ikroorganizmima.

Sposobnost laktoferina ogleda se i u tome da iz vanjske membrane gram-negativnih bakterija osloba_a lipopolisaharidne komponente i tako djeluje kao bakteriostatik. Glikomakropeptid je protein prisutan u surutki u kolicini 10–15%. Nastaje tokom sirenja, zbog djelovanja kimozina na kazein. Po sastavu je peptid sa razgranatim lancem amino-kisjelina i ne sadrži fenil-alanin, triptofan, tirozin.

Proteini surutke imaju sve esencijalne aminokisjeline i to u signi_kantno vecim koncentracijama nego proteini biljnog porijekla, kao što su soja, kukuruz i pšenicni gluten. U odnosu na druge izvore proteina, surutka ima visoku koncentraciju leucina, isoleucina I valina, koji spadaju u amino-kisjeline razgranatih lanaca.

Amino-kisjeline razgranatih lanaca, posebno leucin, važni su faktori regeneracije tkiva. Leucin je kljucna amino-kisjelina u metabolizmu proteina. Proteini surutke tako_e su bogati amino-kisjelinama cisteinom i metioninom, koje sadrže sumpor. Uz visoku koncentraciju tih amino-kisjelina, imunološki sistem jaca, zbog intracelularne sinteze glutationa.

Veca biološka vrijednost proteina surutke u odnosu na proteine mlijeka rezultat je visokog nivoa lizina, cisteina i metionina. Za iskoristivost proteina u organizmu bitan je omjer cisteina i metionina, koji je u proteinima surutke oko 10 puta veci nego u kazeinu. Oni sadrže i taurin koji djeluje na volumen mišica na celijskom nivou. Zbog svega navedenog, surutka se preporucuje kao napitak za osvježavanje u svim  ivotnim dobima I fizickim stanjima, kao zamjena za gazirane napitke ili  zasla_ene sokove koji se danas koriste. Današnji uslovi života, uz korišcenje brze hrane, stres i malo fizicke aktivnosti, nalažu korišcenje tzv. niskokaloricne ili „light” prehrane, gdje je surutka pravi izbor.

Peptički Ulkus

Piše: mr. ph. Mehridžana Dervishi-Llazorja

Pepticki ulkus gastrointestinalnog trakta je destruktivan i progresivan proces u sluznici i dubljim lojevima, koji se tek u odre_enoj patogenetskoj fazi bolesti razvija zbog autodigestije koju izazivaju hlorovodonicna kisjelina i pepsin iz želudacnog soka. Najcešce se radi o ulkusu želuca i dvanaestopalacnog crijeva, mada se može javiti i ulkus donjeg dijela jednjaka i jejunuma, iako vrlo rijetko. Jednostavnije receno, radi se o oštecenju koje je karakteristicno po lokalizovanom defektu želudacne sluznice, koja daje karakteristicne klinicke simptome.

Najcešce postoji samo jedan ulkus na sluznici, mada postoje slucajevi kada ih ima više. Ulkus je najcešce lokalizovan u donjem dijelu želuca, odakle prelazi u dvanaestopalacno crijevo. Pri nastajanju peptickog ulkusa konkurišu dva suprotna faktora. Jedan je onaj koji štiti sluznicu, odnosno zaštitni faktor, a drugi je onaj faktor koji nastoji da je razori – agresivni faktor. U zaštitne faktore spadaju: uro_ena rezistencija sluznice, sluz želuca i normalna, prvenstveno lokalna cirkulacija krvi u želucu ili dvanaestopalacnom crijevu. Agresivni faktori su: povišen nivo hlorovodonicne kisjeline i pepsina u želudacnom soku, patološki humoralni uticaj sekrecije jednog dijela antruma želuca (gastrin), hormoni kore nadbubrežne žlijezde, i na kraju, trauma sluznice. Tako_e, veoma važnu ulogu u nastanku peptickog ulkusa ima i opšta cirkulacija krvi.

UZROK NASTANKA BOLESTI

Zdrava sluznica normalno ima mnogobrojne mehanizme koji je štite od kisjele sredine koja preovladava u želudacnoj šupljini. Osnovni uzrok oštecenja sluznice, odnosno nastanka ulkusa, nije pojacano lucenje hlorovodonicne kisjeline, nego se radi o padu odbrambenog mehanizma koji štiti sluznicu. Razlozi astanka ulkusa u probavnom traktu su brojni. Poremecaj funkcionisanja želuca nastaje zbog bnormalnosti u gra_i i pojave bakterije Helicobacter pylori. Upotreba nesteroidnih antiin_amatornih lijekova i kortikosteroida, hronicni gastritis, neredovna ishrana i stres, mogu biti još neki od uzrocnika.

Smatra se da pepticki ulkus izaziva Helicobacter pylori. Ona se neometano zadržava u želucu, jer je tporna na hlorovodonicnu kisjelinu zbog izlucivanja speci_cnih enzima koji neutralizuju ovu kisjelinu. Nedavno je ustanovljeno da je ona uzrocnik skoro svih peptickih ulkusa. Tako se smatra da ona izaziva 80% želudacnih i preko 90% ulkusa dvanaestopalacnog crijeva, dok noviji podaci pokazuju da je karcinom želuca deset puta cešci kod osoba koje su zaražene H. pylorijem, nego kod onih koje nisu zaražene.

Helicobacter pylori se može nalaziti u organizmu a da ne dovede do razvoja ulkusa. Da li ce ona izazvati ulkus ili ne zavisi od otpornosti organizma, vrste bakterije i slicno. Ova bakterija slabi odbrambeni mehanizam sluznice želuca I dvanastopalacnog crijeva i dovodi do prodiranja kisjeline u sloj ispod nje. Kisjelina i bakterija nadražuju sloj ispod sluznice i dovode do stvaranja ulkusa.

Drugi uzrok pojave peptickog ulkusa cini upotreba pojedinih lijekova koji se primjenjuju tokom dužeg vremenskog perioda. To su prije svega nesteroidni antiin_amatorni lijekovi, acetil-salicilna kisjelina, kortikosteroidi itd. Oni oštecuju zaštitni sloj sluznice ovih probavnih organa, pa zajedno sa djelovanjem hlorovodonicne kisjeline i pepsin oštecuju sluznicu i u dubljim slojevima izazivaju ulkus.

Postoje i neki drugi uzrocnici koji direktno ne izazivaju ulkus, ali njihovo korišcenje znacajno utice na pogoršanje stanja ovakvih pacijenata:

  • Pušenje djeluje tako što znacajno usporava smirivanje i zaljecenje bolesti.
  • Kofein stimuliše izlucivanje hlorovodonicne
  • kisjeline, a povecava i njenu koncentraciju.
  • Aklohol pojacava koncentraciju hlorovodonicne
  • kisjeline, samim tim oštecuje sluznicu probavnog trakta i
  • izaziva bol.
  • Stres nije uzrok nastanka ulkusa, ali znacajno dovodi do njegovog pogoršanja.
  • Jako zacinjena hrana tako_e nije uzrok nastanka, ali dovodi do pogoršanja.

SIMPTOMI

Najcešci simptom je bol koja je obicno ravnomjerna i tupa. Pojavljuje se i nestaje u razmacima od

14 nekoliko dana do nekoliko sedmica. Kod ulkusa dvanaestopalacnog crijeva pojavljuje se 2–3 casa nakon jela.

Može se javiti usred noci (na prazan želudac), a smiruje se uzimanjem hrane. Ako je ulkus prisutan na želudacnom zidu, bol se obicno pogoršava nakon uzimanja hrane. Ostali simptomi su: gubitak tjelesne težine, slabljenje apetita, nadutost, podrigivanje, mucnina i povracanje. Simptomi mogu biti vrlo blagi ili se uopšte ne pojavljivati. Ako osjetite oštru, iznenadnu i perzistentnu bol u želucu, odmah se obratite lijekaru.

DIJAGNOZA

Dijagnoza se postavlja na temelju endoskopske istrage, analize krvi na antitijela H. pylori ili pak uzetom

anamnezom kod blažih oblika bolesti. Endoskopska analiza vrši se endoskopom koji se sastoji od tanke cijevi koja na svome kraju ima malu kameru. Ljekar pažljivo uvodi endoskop kroz usta i grlo, sve do želuca I dvanaestopalacnog crijeva pacijenta. Na taj nacin moguce je posmatrati sluznicu organa a mogu se izvršiti i snimci ulkusa i biopsija (uzimanje komadica tkiva) za mikroskopsku pretragu. Krvne analize otkrivaju antitijela za bakteriju H. pylori. Pretraga daha najcešce se sprovodi nakon lijecenja, radi provjere uspješnosti terapije, ali i u dijagnosticke svrhe. Ovaj postupak se naziva: urea izdisajni test. Pacijent u prisustvu ljekara ispija rastvor uree. H. pylori razgra_uje ureu i osloba_a karbon koji krvlju dospijeva u pluca i izdahom se iz njih izbacuje. Tacnost ovog testa potvr_ena je u 96–98% slucajeva.

TERAPIJA

Cilj terapije peptickog ulkusa jeste da smanji bol kod pacijenta, zacijeli ranicu i sprijeci pojavu recidiva.

Antacidi

Za otklanjanje boli koriste se sredstva koja povisuju vrijednost pH želuca, a u tu grupu spadaju antacidi. Bol se kod peptickog ulkusa javlja kada pH vrijednost želuca spadne ispod 3,5. Povoljno djelovanje antacida na pepticki ulkus sastoji se u tome da oni vrše zaštitu ulkusa od djelovanja kisjeline i pepsina. Na kisjelinu djeluju tako što je neutralizuju, a na pepsin povisivanjem pH. Kolicina antacida koja treba da se primijeni zavisi od više faktora:

kolicine lucenja kisjeline, da li je želudac pun ili prazan i od brzine pražnjenja želuca. Zbog toga je nemoguce tacno izracunati dozu koja je potrebna jednom bolesniku.

Najvažniji faktor koji otežava postizanje povišene vrijednosti pH želuca jeste brzina pražnjenja želuca. Upravo zato stalno sisanje antacidnih tableta predstavlja najdjelotvorniji nacin neutralizacije kisjeline u želucu. Antacidi se uglavnom koriste pred spavanje ili izme_u obroka, kada se ocekuje pojava bolova. Ukratko receno, uzimaju se po potrebi.

Lijekovi za lijecenje peptickog ulkusa

Antagonisti H2 receptora

Antagonisti H2 receptora još uvijek su najcešce 15 propisivani i primjenjivani preparati u lijecenju lkusne bolesti, me_utim, oni se sve više zamjenjuju inhibitorima protonske pumpe. Smatra se da je kod terapije lkusa antagonistima H2 receptora, postotak recidiva i do 30% veci nego kada se ulkus tretira nekim rugim antiulkusnim lijekovima.

Histamin povecava kolicinu želudacne kisjeline I pepsina u želudacnom soku vezivanjem za H2 receptore

koji se nalaze u parijetalnim celijama želuca i podstice ih na lucenje želudacnog soka.

Me_u prvim lijekovima iz ove grupe prona_en je cimetidin koji je smatran revolucionarnim lijekom i jako puno se koristio. On je djelotvoran a relativno netoksican. Danas je i on zamijenjen mnogo e_kasnijim i manje toksicnim lijekovima kao što su ranitidin i famotidin.

Inhibitori protonske pumpe

Inhibitori protonske pumpe trenutno su najdjelotvorniji lijekovi za lijecenje peptickog ulkusa. Oni su isoko selektivni. Mehanizam djelovanja inhibitora protonske pumpe sastoji se u tome da blokiranju iste. Želudacna kisjelina se luci u želudac iskljucivo preko protonske pumpe. Protonska pumpa za svoj rad troši ATP, zato se ona još zove i atepeaza. Osnovna uloga protonske pumpe jeste aktivni transport H+ jona u lumen stanice nasuprot koncentracionom gradijentu. Kalijum ulazi da bi se izjednacio naboj. Zato je drugi naziv za protonsku pumpu H+ / K+ atepeaza. Na kraju, u lumen želuca se luce H+ i Cljoni, odnosno HCl. Kada protonsku pumpu blokiramo inhibitorima, dolazi do prestanka lucenja želudacne kisjeline.

Ovo je jako bitno, jer ne postoji alternativni put lucenja kisjeline. Kada se upotrijebe inhibitori, djelovanje nastupa brzo. Lucenje želudacne kisjeline vraca se na normalne vrijednosti 3–4 dana nakon prestanka uzimanja inhibitora protonske pumpe. S obzirom na sve ovo, jasno je da su inhibitori protonske pumpe jako djelotvorni antiulkusni lijekovi. Osnovnu prednost inhibitora protonske pumpe u odnosu na antagoniste H2 receptora cini brže uklanjanje simptoma, brže zaljecenje, uz manje nuspojava. Inhibitori

protonske pumpe su: omeprazol, pantoprazol, esomeprazol, lanzoprazol.

Trojna terapija

Trojna terapija se koristi u lijecenju peptickog ulkusa ciji je uzrocnik Helicobacter pylori. U ovoj terapiji

koristi se inhibitor protonske pumpe koji ima funkciju inhibicije sekrecije želudacne kisjeline i ombinacija dvaju antibiotika koji direktno djeluju na bakteriju. Uspjeh terapije potvr_en je u 80–95% slucajeva. Trojna terapija se može koristiti u toku 7 ili 14 dana, izuzev ako se u terapiji koristi azitromicin. Nakon završetka terapije, potrebno je uzimati inhibitor protonske pumpe narednih dvije do šest sedmica. Njome se ublažavaju simptomi ulkusa, ubija njegov uzrocnik i u više od 90% slucajeva sprecava ponovna pojava bolesti (recidiv).

U praksi se koristi nekoliko šema lijecenja:

Sukralfat

Sukralfat je aluminijeva so oktasulfat sukroze. Iako je slab antacid, to nije glavni oblik njegovog djelovanja kod ulkusne bolesti. Ima protektivno djelovanje na sluznicu ukljucujuci stimulaciju bikarbonata i mukusa sluznice, te stimulaciju prostanoida sluznice. U kisjeloj sredini sukralfat formira gel-formulaciju koji prijanja za površinu ulkusa i tako cini _zicku barijeru koja štiti ulkus od spoljnih agresivnih faktora. Tako_e, ta gel-formulacija ima sposobnost apsorpcije žucnih soli.

Ulkus na dvanaestopalacnom crijevu najcešce se javlja kod mla_ih osoba ili osoba izme_u 30 i 50 godina.

Cešci je kod muškaraca nego žena, dok se želudacni najcešce javlja kod osoba iznad 60 godina i cešci je kod žena. Kod djece i tinejdžera pojava ulkusa je jako rijetka.

Smatra se da svaki deseti covjek boluje od ove bolesti. Preporuke pušacima za prestanak pušenja, zbog

bržeg ozdravljenja i sprecavanja povratka peptickog ulkusa, potpuno su opravdane. U prošlosti su ljekari preporucivali izbjegavanje hrane bogate zacinima, masnocama i kisjelinama. Me_utim, ni takva, potpuno bezukusna hrana, nije dala neke znacajnije rezultate u poboljšanju stanja bolesti peptickog ulkusa, iako je ponekad zbog slabije iritacije nešto smanjivala osjecaj boli.

Ono što je bitno kod peptickog ulkusa (osim adekvatnog lijecenja) jeste izbor takvog nacina života koji može popraviti tok bolesti i osigurati brže izljecenje. Pritom treba obratiti pažnju na one elemente koji ticu na:

• Smanjivanje upalnih procesa, kako u cijelom organizmu tako i u probavnom sistemu;

• Ubrzavanje probavnog procesa – zbog niže koncentracije želudacne kisjeline i sprecavanja truljenja

hrane u probavnom sistemu. Elementarni nacin za smanjivanje upalnih procesa u organizmu jeste onaj koji se realizuje putem uravnotežene prehrane kojom se uspostavlja ravnoteža na nivou antagonistickih parakrinih hormona. Osim toga, u organizam je neophodno unositi dovoljnu kolicinu vode, radi etoksikacije cijelog organizma.